30/05 2024
Otvorena izložba „Umreženo more“ festivala Media Mediterranea 26
Izložba naziva „Umreženo more“ festivala Media Mediterranea 26, u organizaciji udruge Metamedij, otvorena je u srijedu 29. svibnja u galeriji Novo. Na otvaranju su se brojnim prisutnima obratili direktor festivala Marino Jurcan, voditeljica galerije Novo i koordinatorica radionice spekulativne dizajnerske prakse Marijeta Bradić te kustosica festivala i izložbe Irena Borić.
Jurcan se u svom uvodnom govoru zahvalio svima na dolasku i kazao da mu je čast što se ove godine glavna festivalska izložba održava u galeriji Novo.
– O temi izložbe koja propituje odnose između ljudi, tehnologiji i mora reći će vam nešto više naša kustosica Irena Borić u razgovoru s autoricama i autorima koji su ovdje s nama. Zahvalio bih im stoga na dolasku i na sudjelovanju te na njihovom doprinosu da ova izložba bude što bolja i da na najbolji način propituje ovu temu. Zahvaljujem se i organizacijskom timu udruge Metamedij i našim donatorima, a to su ove godine Zaklada Kultura nova, Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Pula, Istarska županija, Zaklada Solidarna i Francuski institut u Hrvatskoj, kazao je Jurcan.
On je pozvao publiku da im se pridruži i na ostalim programima festivala koji traje šest dana, a to su vođene autobusne ture „Vidim šumu, pišem pašnjak“ Katerine Duda i Marte Baradić, u četvrtak i subotu, pop-up izložba na kojoj će biti predstavljeni radovi polaznika radionice spekulativnog dizajna „The Sea Sees Us“ u galeriji DAI-SAI, u subotu u 20 sati te festivalski party u klubu Kotač u DC-u Rojc „Plava struja“, također u subotu s početkom u 23 sata, na kojem će nastupati DJ Laseech i DJ Petar Dundov.
Marijeta Bradić se također zahvalila svima koji su došli na otvaranje, a posebno se zahvalila kustosici Ireni Borić.
– Bez nje sve ovo ne bi bilo moguće kao ni bez autorica i autora koji sudjeluju na ovoj izložbi. Večeras ćemo vidjeti nekoliko radova lokalnih i međunarodnih umjetnika i umjetnica koji nam donose različite perspektive i poglede na problematiku koja je vezana uz more, kazala je Bradić.
Kustosica Borić je ukratko predstavila koncept izložbe „Umreženo more“ koji polazi od figura plivača i moreplovca.
– Te su dvije figure u centru interesa plave humanistike i polazišna su točka za propitivanje našeg odnosa prema degradiranom morskom okolišu. More je zapetljano u mreži ekologije, političke, društva i ekonomije, a ovom izložbom pokušali smo ga povezati i s novim tehnologijama. Sam se festival zove Media Mediterranea što je vrlo inspirativno budući da je Sredozemno more problematično iz više aspekata. Možemo ga promatrati kao plovni put koji povezuje Europu, Aziju i Afriku, ali i kao liniju razgraničenja, kazala je Borić.
Svoju je vođenu turu započela s radom Robertine Šebjanič „Akvatocen / U potrazi za podvodnom tišinom“ koji istražuje fenomen podvodnog onečišćenja bukom koju stvara ljudska civilizacija u morima i oceanima. Zvukovne kompozicije predstavljaju remiks između bioakustike morskog života (škampi, ribe, morski ježevi itd.), akustike vodenih okoliša i prisutnosti buke koju generira čovjek u oceanima i morima svijeta.
Predstavila je potom rad „Kopno“ Branimira Štivića koji je spekulativne prirode i zamišlja jedan tehno-plutajući otok kao drevni artefakt iz prošlog doba turistički orijentiranog postfordovskog kapitalizma. Kustosica je umjetnika upitala koja se priča krije iza tog koncepta i predmeta koje je postavio u kombinaciji s LED ekranima te zašto se odlučio za tu kombinaciju?
– Priča zamišlja paralelnu stvarnost u kojoj more prekriva svo kopno zbog naše eksploatacije. Ljudi su stoga prisiljeni stvarati umjetne platforme i otoke, a ovaj rad je jedan primjer takvog otoka koji simbolizira civilizaciju koja je više ne postoji. On je ujedno i podsjetnik na smeće koje će ostati na planeti i nakon što nas više ne bude. Ideju za rad dobio sam kada sam na plaži pronašao nekoliko dijelova LED ekrana koje je izbacilo more i koje sam uspio donekle popraviti. Tu je započeo moj rad s LED tehnologijom i ispitivanjem materijalnosti piksela te na koji način naše djelovanje utječe na zemlju, kazao je Štivić.
Sljedeći na redu bio je rad Lane Stojićević naziva „Betonicus“ koji je u svojoj suštini performativna serija fotografija koja se referira na masovni turizam i način na koji utječe na arhitekturu. U fokusu rada je urbani okoliš grada Splita u kojem se odvija ta neotragedija čiji su glavni likovi Betonicus i Plasticus.
– Rad je nastao kao rezultat istraživanja skladišta scenografije, rekvizita i kostima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Inspirirala me ta čudna kombinacija dijelova različitih scenografija koje sadrže brojne arhitektonske elemente. To mi je ujedno bila i poveznica da istražim urbanu gradnju namijenjenu za potrebe turizma koja često koristi neohistoricističke elemente koji glume svoje povijesne izvornike. Zamislila sam potom tu neotragediju u kojoj je glavni lik Betonicus, betonski stup apartmanskog zdanja koji u stihovima sanjari da je mramorni antički stup kojeg je na splitski antički trg Peristil postavio sam Dioklecijan. Drugi lik imaginarne predstave je Plasticus, PVC vrata, koji predstavlja „suptilnu“ devastaciju povijesnih gradskih jezgri, kazala je Stojićević.
Katerina Duda i Marta Baradić izložile su video dokumentaciju projekta „Vidim šumu, pišem pašnjak“ koji u formi autobusne ture istražuje prostorne probleme brijunskog priobalja, poteza od Vodnjana, preko Peroja i Mandriola do Betige i Barbarige. Kustosica Borić je napomenula da su iza tog projekta veliki trud i istraživanje te da joj je iznimno drago što će ga ponoviti tijekom trajanja festivala u četvrtak i subotu. Katerina Duda je kazala da je naziv projekta posuđen iz jednog novinskog članka.
– Odnosi se na čestu prevaru u ovim krajevima kada geodeti na terenu, u dogovoru s vlasnicima parcela, umjesto da teren bilježe kao šumu proglase ga poljoprivrednim zemljištem koje je puno lakše eksploatirati za gradnju, prodaju ili rentanje. S istraživanjem smo počele prije dvije godine, a ovdje izlažemo video dokumentaciju ture koju smo organizirale prošlog ljeta, kazala je Duda.
Baradić je pozvala sve zainteresirane da se prijave na turu, bilo na potpisnoj listi u galeriji ili putem maila uoskrapa@gmail.com te da će u slučaju većeg interesa organizirati još tura.
Rad Uroša Krčadinca naziva „Geoautoportret“ je mapa laserski ugravirana na drvenoj ploči gdje linije predstavljaju sve puteve koje je autor prešao od kada je rođen. Borić je istaknula da je rad dovoljno apstraktan da ga možemo zamisliti kao imaginarnog, no izvor mu je u stvarnom životu autora.
– S ovim sam radom počeo prije više od deset godina nakon što sam se počeo igrati s GPS crtežima. Tada sam se počeo pitati koji je moj geografski identitet – kako bi izgledao GPS crtež cijelog mog života? Kad bi naš život mogao ostaviti trag na ovom svijetu kako bi taj trag izgledao? Da bih odgovorio na ta pitanja morao sam sakupiti sve podatke o mojim kretanjima – imao sam na raspolaganju digitalne podatke zadnjih godina, ali za vremena prije GPS-a morao sam se poslužiti vlastitim i tuđim sjećanjem te minuciozno pronaći puteve kojima sam išao na zemljopisnim kartama. Projekt je dakle započeo kao intimno istraživanje geografskog identiteta i pokušaj pretvaranja iskustva u podatke, no dobio je novu razinu značenja jer trenutno živimo u mreži digitalnog nadzora u kojoj velike korporacije sakupljaju sve podatke koje imaju o nama, kazao je Krčadinac. Tijekom predstavljanja umjetnika Uroša Krčadinca istaknuto je partnerstvo s IKA-om u okviru višegodišnje kulturne suradnje Istre i Vojvodine.
Kustosica Borić je potom predstavila rad dvojca Marloes de Valk i Alexandre Leray naziva „Opipljivo proročište oblaka“. Radi se o modificiranoj verziji poznatih Smith-Waite karata za tarot koje je dizajnirala Pamela “Pixie” Colman Smith (1871.–1951.). Karte se temelje na nacrtima i idejama nastalim na radionici Tangible Cloud and Art Meets Radical Openness iz 2022. godine, u kojima su sudionici stvorili set karata s izvedivim pojmovima koje mogu pomoći u promišljanju održivijih umjetničkih praksi uz pomoć tehnologije.
Na red je potom došao rad Kyriaki Goni „Mreže povjerenja“ koji postavlja pitanje kako možemo pojmiti potencijalne budućnosti i suživot usred složenosti ove političke ere i sve veće prijetnje klimatske krize? Je li moguće obnoviti mreže povjerenja između ljudi i ne-ljudskih entiteta? Rad crpi inspiraciju iz različitih izvora, uključujući arhipelašku infrastrukturu Egejskog mora, međusobno povezane mreže Mediterana te prapovijesne migracije i prilagodbe vrsta za preživljavanje. Pjesma o podrijetlu mreža povjerenja i koja je dio rada, temelji se na jednoj od najranije zabilježenih migracija vrsta, otkrivenoj paleontološkim iskapanjima na jednom otoku. Rad je ujedno i offline sigurna mreža za povezivanje i razmjenu narativa o potencijalnim budućnostima koju mogu nadopunjavati posjetitelji izložbe putem vlastitog mobitela ili putem tableta galerije.
Zadnji predstavljeni rad bio je „Afterlife, What an Awful Word“ Gaie Radić za kojeg je Borić kazala da također govori o vremenu, no u ovom slučaju govorimo o geološkim epohama u kojima nastaju stalaktiti i stalagmiti. Autorica je prvo zahvalila kustosici na uvrštavanju te na strpljenju oko samog postava jer je rad još uvijek u fazi nastajanja te je ovo prvi put da je izložen u javnom prostoru.
– Ono što trenutno možemo vidjeti je simulacija kapljice vode koja je istovremeno prozor ili portal jedne pećine. Ono što me kod pećine privuklo je to da se radi o podzemnom, zatvorenom prostoru koji kontinuirano raste – a taj koncept možemo na jasan način povezati s problemima ekološke sfere. Naslov sam odabrala jer se u radu zamišljam kao stalaktit ili stalagmit koji u suštini nema pravo odabira i konstantno raste. Radi se o procesu nad kojim nemaju kontrolu pa te geološke formacije zapravo žive bez vlastitog pristanka. Osim toga, na konceptualnoj razini, rad preispituje pojmove poput autonomije živih ili neživih objekata nad vlastitim nastankom te pristanku kojeg dajemo ili uskraćujemo načinu na koji se svijet oko nas razvija, pojasnila je Radić.
Izložba „Umreženo more“ ostaje otvorena do 14. lipnja, a može se razgledati u radnom vremenu galerije, od ponedjeljka do srijede, od 10 do 13 te u četvrtak i petak, od 17 do 20 sati.
Fotografije Samantha KANDINSKY
