11/11 2022
Održan okrugli stol: „Mladi i suvremena umjetnost” u Pazinu
Okrugli stol „Mladi i suvremena umjetnost” održan je u srijedu, 26. listopada, u Spomen domu (Dvorana Istra) u Pazinu.
Teme okruglog stola za stručnu javnost su potrebe škola, djece i mladih po pitanju suvremene umjetnosti i novih medija, te jačanje suradnje obrazovnog sektora i organizacija iz područja kulture u nadopuni osiromašenog formalnog likovnog obrazovanja. Tijekom diskusije analizirano je aktualno stanje po pitanju kulturno-umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama te postojećih potreba za pomlađivanje kulturnih organizacija kroz programe razvoja publike.
Organizatori okruglog stola su udruga Metamedij, platforma Mi plus i Istarska kulturna agencija – Agenzia culturale istriana u sklopu programa 4. Kulturne jeseni u Istri, a donatori su Zaklada „Kultura nova“ i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
– Ciljevi ovog okruglog stola su potaknuti razgovor o važnosti suvremene umjetnosti u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, ali i o važnosti kulture u formativnim godinama mladih, definirati potrebe svih dionika koji sudjeluju u tom procesu, dati prijedloge moguće suradnje u vidu razvoja školskih i izvanškolskih aktivnosti koji se tiču suvremene umjetnosti, dati prijedloge na koji način potaknuti mlade da se uključe u društvene procese odnosno definirati koje su to promjene na razini sustava i kulturnih politika koje svi priželjkujemo, kazao je Marino Jurcan iz udruge Metamedij i platforme Mi plus i predao riječ pročelniku Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije Vladimiru Torbici.
– Danas sam došao kao i na prethodne inicijative koje organizira ova platforma i rado ću poslušati sve izlagače. Vi znate da smo trenutno u izradi novog Plana razvoja kulture u IŽ i svaka sugestija, pogotovo one koje se tiču mladih je više nego dobrodošla. Ono zadnje što smo kao županija učinili u pogledu mladih je što smo objavili natječaj za mlade umjetnike. Ono što me „neugodno iznenadilo“ je to što su se na taj natječaj javila samo dva mlada umjetnika – sve ostalo su prijave udruga koje organiziraju programe za mlade, no to načelno nije trebao biti prvi cilj natječaja. Za to i jesam ovdje da pokušamo naći način kako motivirati mlade, kazao je Torbica.
Jurcan je dodao da će poticaj za raspravu dati i istraživanje “Kulturne potrebe i kulturni kapital mladih i šire populacije u Istri: izvještaj o rezultatima sociološkog istraživanja”, te Istraživanje kulturnih potreba i kulturne potrošnje građana i građanki IŽ koji se upravo provodi i čije će rezultate predstaviti autori, izv. prof. dr. sc. Krešimir Krolo i izv. prof. dr. sc. Željka Tonković.
– Ovdje iznesen podatak da se na natječaj za mlade umjetnike prijavilo samo dvoje je nešto što zabrinjava i upozorava. Kulturna participacija je važna ne samo kulture radi već zato što stvara cijeli niz drugih vještina. Diljem Europe se provodi cijeli niz različitih istraživanja, a ono što pokazuju jest da mladi manje sudjeluju u visokoj kulturi. To je nešto što sustavno izlazi iz svih istraživanja koja smo mi radili od 2014. godine do sada, pa Hrvatska po tom pitanu ne odudara. Radi se o generacijskim specifičnostima gdje mladi malo manje prepoznaju ono što su vrijednosti institucionalne ili klasične kulture. Jedna od stvari koja se tu nameće jeste i promjena medijskog okoliša – prijašnje su generacije drugačije živjele, a sadašnjim mladima od 15 do 17 godina priča počinje i završava oko mobitela pa se oko toga stvara dobar dio različitih perspektiva njihovog odnosa prema kulturi i kako provode svoje slobodno vrijeme. Ako se ne sudjeluje, negdje ide ili ne ide – dakle mimo samog ukusa – pitanje je što to stvara, a to su podjele odnosno jaz u kulturi i društvu što je isto nešto što naši podaci sustavno pokazuju. Postoji dakle nešto što sugerira klasnu rascijepljenost mladih, ali i starije populacije, kazao je Krolo.
Uslijedilo je kratko predstavljanje određenih točaka iz istraživanja provedenog 2020. godine kojeg možete pronaći ovdje:
Tonković je kazala da već duži period rade istraživanja koja se tiču kulturnog kapitala, potrošnje i participacije te da su rezultati vrlo konzistentni.
– Stalno dobivamo slične obrasce što dokazuje da se ne radi o prolaznom trendu već nešto što je dio jedne šire slike. Danas bih govorila o jednom od rijetkih komparativnih istraživanja kojim smo obuhvatili 2.600 učenika 3. i 4. razreda srednjih škola u gradovima od Pule do Dubrovnika. Usporedili smo šest obalnih gradova koji se razlikuju i po veličini i po obrazovnim i kulturnim resursima. Htjeli smo vidjeti na koji način sam prostor grada sa svojim resursima donekle uvjetuje kulturnu ponudu, a onda i obrasce posjećivanja. U svim gradovima dobivamo isti rezultat, a to je da će djeca koja dolaze iz visokoobrazovanih obitelji s puno knjiga u kućanstvu uvijek biti više zainteresirana za kulturu, ali i druge oblike participacije u društveno-javnom životu. To je važno jer ti obrasci koji se steknu tijekom školovanja u mlađoj dobi ostaju konzistentni tijekom života. To znači da dobar dio učenika koji pohađanu trogodišnje, četverogodišnje, strukovne škole, ako nisu navikli sudjelovati u kulturi i aktivno se nečim baviti jako je mala vjerojatnost da će im se kroz život te navike promijeniti, kazala je Tonković.
S obzirom da je tema okruglog stola suvremena umjetnost, Tonković je iz svih prikupljenih podataka pokušala izvući one vezane za nju.
– Mladi malo čitaju pa čak i oni koji pohađaju Gimnaziju, a isto bi se moglo reći i za posjećivanje muzejsko-galerijskih prostora. Oni koji vole ići na izložbe i u galerije su u manjini pa se približavamo podacima iz Velike Britanije gdje je vidljivo da mala manjina participira u nečemu kao što je institucionalna ili visoka kultura. Kao što su nam nedavno rekli na jednoj fokus grupi otići će, ako baš moraju, u sklopu škole i školskih aktivnosti, ali to nije nešto što ih zanima. Konzistentan je i podatak da su žene te koje više sudjeluju u kulturnom životu – a to smo dobili na ovom komparativnom istraživanju. I među gimnazijalcima postoje oni koje kultura ne zanima, ne žele sudjelovati u radionicama, a kada ih pitamo zašto odgovor je: Pa sve to možemo naći na YouTubeu, kazala je Tonković.
Ona je dodala da organizacije civilnog društva imaju veliki problem privući mlade kako bi pomladili udruge i organizacije.
– Mladi su s jedne strane apatični kada je riječ o posjećivanju, a s druge strane su nezadovoljni s onim što im se nudi. Gdje se oni zapravo nalaze i gdje se vide? Puno ih više zanimaju konvencionalni i komercijalni sadržaji nego institucionalna kultura ili nezavisna scena. Doslovce, njihovim riječima: Nama je to dosadno. Dosadno im je kazalište, dosadne su im izložbe, a dosadni su im i ti prostori. Nažalost, jednom kada steknu takvu predodžbu jako se teško to može promijeniti. Ključno je pitanje kako približiti taj muzejsko-galerijski sadržaj mlađim generacijama? Oni sami kažu da bi taj sadržaj trebao biti digitalan i interaktivan i da ih uvuče u taj svijet, a i same teme bi trebale biti bliže njihovoj dobi, kazala je Tonković i dodala da mladi na raspolaganju imaju jako puno sadržaja koji su im dostupni putem različitih digitalnih platformi.
Uslijedila je rasprava, a prva je preuzela riječ Irena Boljunčić iz Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Pazina koja je čestitala prisutnima koji su zadnjih 20 godina radili u području kulture i mladih.
– Ono na što upozoravamo već godinama je da nemamo kulturne politike koje bi nam pomogle da možemo pratiti razvoj naših mladih umjetnika ili onih koji su željni sudjelovati u kulturnoj produkciji. U izvedbenim umjetnostima nemamo neke neformalne programe koji bi mogli pomoći mladim ljudima koji se ne žele baviti klasičnim izvedbenim umjetnostima u njihovom daljnjem razvoju. Problem je što su se zadnjih deset godina te strategije okrenule onome što zovemo festivalizacija – odnosno financiranje isključivo festivala i manifestacija. One su s jedne strane prilike umjetnicima da nastupaju, međutim u stvarnosti nema lokalne kulturne proizvodnje. Drugi veliki problem je što nedostaju prostori koje mladi mogu koristiti za kreativno izražavanje, kazala je Boljunčić i dodala da kulturni turizam ne prati jačanje lokalne produkcije.
Igora Zenzerovića iz udruge ZUM je zanimalo što se događa nakon provedenog istraživanja, a Tonković mu je odgovorila da je komparativno istraživanje šest obalnih gradova prouzrokovalo veliki interes javne lokalne samouprave, ali i civilnog sektora koji organizira programe za mlade pa su slijedom toga održane brojne tribine, okrugli stolovi i prezentacije na kojima se raspravljalo o načinima putem kojih se situacija može poboljšati.
Aleksandra Vinkerlić iz Istarske kulturne agencije je dodala da je istraživanje “Kulturne potrebe i kulturni kapital mladih i šire populacije u Istri“ rađeno s ciljem da se pronađu oni sadržaji koje bi valjalo razvijati, ali i kako bi se kulturne politike na regionalnom nivou i one na nivou JLS-ova uskladile s preporukama istraživanja. Jurcan je u ulozi moderatora htio doznati kako na tu temu gledaju prosvjetni radnici te postoji li prostor za napredak, a odgovorio mu je pročelnik Torbica koji u školi radi već 38 godina.
– Sve ovisi o nastavniku ili profesoru hoće li nešto učiniti, jer mogućnosti postoje. Oni u svojim programima imaju mogućnost 30% toga mijenjati. To najviše ovisi o našoj kreativnosti i volji da nešto učinimo. Djeca su zainteresirana onoliko koliko ste spremni pristupiti novim metodama, predložiti programe koji njih zanimaju i oni će u tom slučaju imati popratne informacije i biti više nego zadovoljni. Što se tiče tehničkog djela kako to ostvariti tiče tu su izvannastavne aktivnosti, stoga se u školi mogu implementirati programi koji će im približiti suvremenu umjetnost. Iz mog iskustva suvremena umjetnost zanima jedan manji dio djece – to je i logično jer za to je potrebno imati nekakvo obrazovanje, prethodno znanje i uvjetno rečeno kućni odgoj. Interesa sigurno ima, postavlja se samo pitanje kako sve ovo što sam sada nabacao usustaviti, jer inače se sve to svede na nas pojedince koji nešto želimo ili ne želimo i to postoji samo dok smo mi tamo, kazao je Torbica.
Na pitanje kakva su iskustva kulturnih institucija u radu s mladima i razvoja publike, te suradnje s udrugama prvi je odgovorio Mario Buletć, kustos Etnografskog muzeja Istre u Pazinu.
– Surađujemo s obrazovnim ustanovama i civilnim sektorom i nastojimo ih uključivati sve više kroz dugi niz godina. Osvrnuo bih se na taj problem dosade koju mladi percipiraju jer su se muzeji zadnjih deset godina dosta promijenili. Interaktivnost i pristupnost digitalnim sadržajima je sve izraženija tako da kada imamo priliku razgovarati s mladima koji dolaze u muzej vidimo da su mahom iznenađeni onime što se nudi. Mislim da nije problem o sadržaju već o samoj percepciji muzeja koji je u njihovoj glavi u startu dosadan. Radi se o predrasudi za koju nisu oni kriv – krivi smo možda mi i kulturna politika koja ne radi na promjeni brenda i imidža muzeja takvog tipa. Institucije se doživljavaju kao monolitne i zatvorene kakve su bile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Suradnja je neophodna – bez nje nitko nije sretan – ni civilni sektor ni institucije. Ne postoji nešto sustavno na čemu bi se konstantno radilo. Mi kao Etnografski muzej, koji se u javnosti percipira kao nešto konzervativno, imali smo ove godine priliku imati izložbu plakata Mirka Ilića što je dobar pokazatelj suvremenost u pristupu i temama koje nastojimo prezentirati i privući mlade koji su u tom programu bili naša primarna ciljana skupina. Teško je postići da mladi samoinicijativno dolaze i kao konzumenti tih izložbenih sadržaja i kao participativni akteri u sklopu radionica. Odlazili smo u škole i ponudili mladima da sami naprave istraživanje i prezentiraju sadržaje koje oni smatraju važnima, kazao je Buletić i dodao da su vrata muzeja za suradnju s civilnim sektorom uvijek otvorena. On je dodao i da treba uzeti u obzir da takve institucije ima važnu redovnu djelatnost koja nije vidljiva kao što je očuvanje predmeta i vođenje dokumentacije. Takve su djelatnosti potrebne da bi neki drugi segmenti produkcije bili vidljivi, ali i oduzima vrijeme za rad na više kolosijeka.
Jurcan je potom predao riječ Vanji Marković, pedagoginji iz pulske Škole za odgoj i obrazovanje koja je govorila o prilagodbi kulturnih sadržaja za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju i njihova iskustva u suradnji s civilnim sektorom.
– Naši su učenici najviše marginalizirana skupina što se tiče sudjelovanja u kulturi. Za prilagodbu njihovog okruženja nije nužno imati neke materijalne resurse koliko je nužno imati znanje. Iz naše perspektive u zadnje su se vrijeme stvari poprilično promijenile, ali upravo zahvaljujući projektima udruga. U konkretnom slučaju, udruga Metamedij već niz godina pokušava promijeniti uvjete za sudjelovanje u kulturi za djecu i mlade s intelektualnim poteškoćama na području grada Pule. Što je potrebno da bi djeca i mladi s intelektualnim teškoćama mogli sudjelovati u kulturnim sadržajima? Potrebna je jedna prilagodba koja odgovara njihovim potrebama – koje su specifične i individualne. Dakle, ne postoji jedan jedini način na koji mi možemo prilagoditi određeni program svim mladima s intelektualnim teškoćama, već je potrebno poznavanje populacije i različite strategije podrške koje je potrebno pružiti svakom pojedinom učeniku, kazala je Marković.
Ona je potom dala primjer projekta „U istom filmu“ u sklopu kojeg se održavaju senzorne projekcije filmova u pulskom kinu Valli i POU-ima u Rovinju, Labinu i Buzetu.
– Radi se o populaciji koja kino uopće ne posjećuje jer ono nije prilagođeno njihovim potrebama, a oni sami po svojim specifičnostima nisu standardna kino publika. Ono što s ovim projektom želimo jest normalizirati dolazak jednog takvog djeteta u kino. Na taj način želimo poučiti i publiku da pojava djeteta koje se tijekom projekcije kreće po kinu i glasa ne bi trebala biti neobična, kazala je Marković. Sljedeća aktivnost koju je pohvalila su radionice umjetničkog izražavanja koje udruge također provode u toj školi.
– Imamo fantastičnih mladih ljudi koji su u stanju prenijeti različita znanja kreiranja kulturnih sadržaja. Međutim, nužna su i neka metodička znanja kako to najbolje napraviti s tom određenom populacijom i to je nešto na čemu sada intenzivno radimo – izrada metodoloških smjernica na koji način prilagoditi radionice, senzorne projekcije i publiku za sudjelovanje djece i mladih s višestrukim teškoćama u kulturi, zaključila je Marković.
Irena Boljunčić je također govorila o jednom projektu kojeg je njena udruga Čarobnjakov šešir provela za osobe s intelektualnim poteškoćama, a riječ je o predstavi „Raširi svoja krila“ iz 2020. godine.
– Što se iskustva tiče to mi je bila jedna od najdražih predstava jer tu toplinu koju dobijete od te populacije je nevjerojatna, ali nam je za to zaista nužno neko mentorstvo kako bi se naučili ponašati i doznati što ustvari možemo očekivati od mladih s intelektualnim teškoćama, kazala je Boljunčić. Svoje iskustvo ispričala je i Kristina Nefat koja je za potrebe jedne predstave scenografiju izradila u suradnji s učenicima Škole za odgoj i obrazovanje.
Jurcana su potom zanimala iskustva mlađih udruga, o načinu njihovog angažmana, preprekama na koje su naišli i kako su ih nadvladali. Odgovorila mu je Gea Rajić iz pazinske udruge Forma koja je kazala da su udrugu pokrenuli prvenstveno zbog manjka sadržaja kojeg je u Pazinu ranijih godina bilo više, a kao najveći problem istakla je manjak prostora za djelovanje. Na nju se nadovezao Goran Farkaš iz udruge TradInEtno koji je napomenuo da je problem i u starijim predstavnicima civilnog društva koji nisu znali prenijeti znanje i volju za društvenim angažmanom na mlađe generacije. Razlika u godinama možda i nije velika, ali i tu se već osjeća neki jaz. Rješenje vidi u nalaženju prostora u kojem će se mladi okupljati i gdje će sami za sebe proizvoditi i organizirati aktivnosti koje su njima potrebne. O problemu pomlađivanja članstva civilnog društva govorio je i Krešimir Krolo koji je kazao da transfer znanja nije odrađen te da je došlo do visoke personalizacije u smislu: „Udruga to sam ja“. Problem vidi i u „prvoboračkom sindromu“ gdje se starije generacije negativno postavljaju prema mladima koji bi htjeli sudjelovati u radu civilnog društva.
– Civilni sektor i udruge bez tog transfera znanja ne nogu opstati. Dolazimo stoga do situacije da civilno društvo vegetira ili se gasi. To je nešto o čemu treba voditi računa, a radi se o fenomenu kojeg sam na žalost primijetio i u Puli, kazao je Krolo.
Daliborka Simić je ispričala svoje iskustvu u Društvu likovnih stvaratelja Pazin, udruzi koja djeluje već duži niz godina i u kojoj djeluju uglavnom umirovljenici. Simić im se obratila kada je shvatila da joj je za programe za mlade koje vodi potreban prostor, a iz udruge su joj ponudili i pomoć u pisanju projekata jer u tome imaju više iskustva. Ona se osvrnula i na problem mladih bandova iz Pazina koji nisu imali prostor za vježbanje sve dok se nije otvorio studio u Kaštelu. Tonković je kazala da mladima treba osigurati prostor kako bi sami osmišljavali sadržaj za sebe – prostor autonomije. Kod mladih primjećuje manjak želje za aktivizmom što ih razlikuje od prijašnjih generacija koje su tijekom 90-ih i početkom 2000-ih vodile borbu za javni prostor.
Anton Finderle, Savjetnik za odgoj, obrazovanje i mlade Grada Pazina je kazao da se trenutno radi na Lokalnom programu za mlade te je iznio prioritete koji su se iskristalizirali tijekom fokus grupa.
– Kultura i umjetnost je jedan od prioriteta koji su prepoznali, a naglašavaju da im nedostaje šira kulturna ponuda, veći broj koncerata i izložba koje su primjerene interesima mladih. Posebno je važno osiguravanje vanjskih i unutarnjih prostora za mlade umjetnike koji će moći izraziti svoje interese i kreativnost te razvijati svoje umjetničke potencijale. Organizacija tematskih večeri za mlade od strane mladih uz podršku umjetnika i osoba zaposlenih u kulturnim djelatnostima u lokalnoj zajednici. Nastavkom na to prepoznate su određene slabosti u Pazinu: nedostatak odgovarajućih kulturnih sadržaja za mlade i onih koje kreiraju sami mladi; nedovoljna prepoznatljivost kulture; nedostatna podrška razvoju kulturnih sadržaja za mlade; nedostatak mentorske podrške mladima; nepostojanje programa neformalnog obrazovanja u kulturi; nedostatak prioriteta odnosno posebnih ciljeva u kulturnoj politici grada; nedovoljne kompetencije mladih za kreiranje sadržaja te kritičkog promišljanja kulturnog sadržaja kod mladih. Nadalje ističu nedostatak sustavnog rada na razvoju publike i nedostatak komunikacije i suradnje među dionicima i kreatorima sadržaja. Na kraju se spominje i ono što je dosta bitno, a to je nedostatak centralnog multifunkcionalnog prostora za kulturu mladih, kazao je Finderle.
On je potom naveo i aktivnosti koje se predlažu a među njima su i razvijanje i provođenje aktivnosti za afirmaciju kulturnog stvaralaštva mladih, poticanje edukacijskih programa u kulturi, aktivnosti umrežavanja i komunikacije s ciljem prijenosa znanja, uspostavljanje kalendara događaja u kulturi za mlade, omogućavanje korištenja gradske infrastrukture za provedbu kulturno-umjetničkih sadržaja.
Kristina Nefat iz Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika je kazala kako je i HUIU proveo istraživanje o kulturnim potrebama mladih na razini grada Pule koje ime je koristilo za unaprjeđivanje platforme koju su pokrenuli prije nekoliko godina: InDIS Plodovi.
– Na toj platformi nudimo razne kreativne i edukativne radionice. Ona je otvorenog tipa, mladi mogu predlagati što bi htjeli i što ih zanima, a mogu se javiti i druge udruge i predstavljati svoje programe za mlade, kazala je Nefat i dodala da je do zastoja došlo zbog Covida. Dodala je da ih je iznenadilo to što mlade ne zanimaju radionice video grafike ili 3D mappinga već sitotisak, analogna fotografija i druga slična znanja i umijeća.
– Nemamo problema s uključivanjem mladih u radionice. Mjesta je malo, a i financije nam ne omogućavaju da radimo više ciklusa tijekom godine. Ove godine smo ušli u kurikulum Tehničke škole Pula koja je bila zainteresirana za suradnju pa smo samo s njima gotovo popunili kapacitete. Ono što je također zanimljivo jest da su mladi koji su prošli radionice ujedno i postali volonteri u HUIU galeriji. Najmanje surađujemo sa Školom za primijenjenu umjetnost i dizajn Pula, no ove godine su nam se javili i volonteri iz te škole. Za sada problema nemamo, ali da mladi generalno nisu zainteresirani za kulturne sadržaje je točno, kazala je Nefat i dodala da su njihovi programi besplatni te da je interes za njima veći među mladima koji žive izvan Pule.
Ivana-Nataša Turković je govorila o projektima za mlade koje provodi udruga Metamedij, ali i probleme s kojima se suočavaju kada su u pitanju europski projekti.
– Posljednju godinu i pol provodili smo projekt „Mladi na mreži“ u sklopu poziva Kultura i umjetnost on-line Europskih socijalnih fondova. Program smo provodili u Gimnaziji pula, Tehničkoj školi Pula te u srednjim školama u Buzetu, Bujama i Rovinju. Potvrđujem da je interes puno veći među mladima izvan Pule. Razlika je i ako radite s ciljanom grupom zainteresiranih učenika ili sa cijelim razredom gdje se taj interes zna raspršiti. Vezano za provedbu ESF projekta i suradnju sa školama moram reći da je bilo vrlo nezahvalno, a Gimnazija nam je odmah na početku izašla iz projekta zbog izuzetno puno dokumentacije i administracije koje je projekt zahtijevao. Problema smo imali i sa svim drugim školama jer se od svih učenika tražilo osobne dokumente koje škole ne žele dijeliti. Isto tako, sve škole su izrazile želju da se programi više ne održavaju on-line jer su učenici zasićeni tom vrstom programa i htjeli su da se radionice održavaju uživo. To nismo mogli učiniti jer su donatori izuzetno rigidni, a protiv toga se još uvijek ništa ne može. Što se tiče interesa bilo je izuzetno lijepo vidjeti koliko je talentiranih učenika, no smatram da bi bilo bolje da možemo raditi s manjim brojem učenika – da ne ganjamo kvantitetu i razvoj publike nego kvalitetu, kazala je Turković i dodala da nije važno kakav im se sadržaj nudi putem izložbi i vođenih tura već način na koji im je on prezentiran.
– Mislim da bi se obrazovne institucije trebale baviti osnovama, razvijanjem bazične ljubavi prema kulturi, a udruge bi se trebale baviti talentima kako bi došli do toga da se na natječaje ne jave samo jedan ili dva umjetnika već bar desetak ili dvadesetak: toliko ih se primjerice javlja na natječaj za izlaganje kao što je Zlatna lubenica koja se održava u sklopu Media Mediterranea festivala, kazala je Turković i dodala da postoje mogućnosti razvoja suradnje između kulturnih i obrazovnih institucija i udruga.
Jurcan je potom govorio o negativnoj percepciji civilnog sektora i institucija te raznim predrasudama koje su se provukle kroz javni diskurs o trošačima novca i uhljebima. Po njemu je i to mogući razlog zbog kojeg se mladi ne žele uključiti u rad civilnog sektora ili institucija. Njega je zanimalo kako je Grad Pazin ipak uspio privući mlade koji su se javili na natječaj za Savjet mladih.
Odgovorila mu je Pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti Nevija Srdoč koja je kazala da to bio težak zadatak jer zahtjeva puno formalnosti. Nastojali su stoga koristiti što izravnije kanale komunikacije jer je to jedini način za rad s mladima. Istaknula je i važnost kvalitativnih istraživanja za koje je potrebno puno znanja, volje, ali i novaca.
Moderator Marino Jurcan je na kraju okruglog stola naveo zaključke ovog plodonosnog sastanka.
– Mislim da smo se složili da je prilagodba sadržaja važna za sve mlade, a ne samo za one s intelektualnim teškoćama. Potrebna je i mentorska podrška mladima na svim razinama, ali i s druge strane potrebna im je autonomija u umjetničkom radu. Nedostaje podrška mladim udrugama i umjetnicima i žao mi je što danas nismo mogli poslušati koja su njihova iskustva i kako doživljavaju početak svog razvoja. Potrebno je i pomladiti organizacije kako one civilnog društva tako i ustanove. Tijekom skupa smo čuli i da je potrebno usustaviti suradnju svih aktera. Nadam se da ćemo neke od tih prijedloga moći inkorporirati u Plan razvoja kulture Istarske županije, kazao je Jurcan.
Pročelnik Torbica je za kraj kazao da PRK piše Davor Mišković koji je bio autor prve i druge Istarske kulturne strategije. Do sad je odrađena prva tura razgovora s kulturnim vijećima IŽ, a ono što sada predstoji je drugi krug razgovora s vijećima, fokus grupe te javna rasprava. Namjera je organizirati slične skupove u gradovima diljem Istre te jedan veliki zaključni skup. Kada se sve to završi kreće pisanje teksta te završna zakonska procedura njegovog predstavljanja i usvajanja. Jurcan je na kraju pozvao sve zainteresirane da se sa svojim prijedlozima uključe u rad PRK-a i sudjeluju na skupovima koje je pročelnik Torbica najavio.
Zaključci okruglog stola:
- Sudjelovanje u kulturi treba poticati u što ranijoj dobi. Navike o sudjelovanju u kulturi i aktivnim angažmanom se u kasnijoj dobi teže mijenjaju.
- Zainteresiranost kod djece i mladih se može unaprijediti uvođenjem novih metoda te uvođenjem programa koji ih zanimaju jer se temelje na ispitivanju potreba.
- Mladi koji vole ići na izložbe i u galerije su u manjini pa se približavamo podacima iz Velike Britanije gdje je vidljivo da mala manjina participira u nečemu kao što je institucionalna ili visoka kultura.
- Mladi su s jedne strane apatični kada je riječ o posjećivanju ustanova u kulturi, očekuju sadržaj koji je digitalan i interaktivan te teme koje su bliže njihovoj dobi. Ustanove koje su osuvremenile svoje postave moraju poraditi na re-brandigu kako bi se nadvladala predrasuda o „dosadnim“ prostorima.
- Suradnja u razvoju publike kod mladih potrebna je na svim razinama, između javnog i civilnog sektora te obrazovnih institucija. Ona prvenstveno ovisi o pojedinačnim naporima te ju je potrebno poticati i usustaviti putem kulturnih i javnih politika
- Djeca i mladi s TUR – Ti su učenici najviše marginalizirana skupina što se tiče sudjelovanja u kulturi. Za prilagodbu njihovog okruženja je nužno imati znanje. Potrebna je prilagodba koja odgovara njihovim potrebama – koje su specifične i individualne. Nužna su i metodička znanja na koji način prilagoditi radionice, senzorne projekcije i publiku za sudjelovanje djece i mladih s višestrukim teškoćama u kulturi.
- Transfer znanja na mlade u udrugama; Postoji problem u pojedinim udrugama i organizacijama civilnog društva koje nisu znale prenijeti znanje i volju za društvenim angažmanom na mlađe generacije te se gase ili im je nemoguće približiti svoje djelovanje mladima, odnosno pomladiti svoje članstvo koje bi generiralo nove ideje i programe.
- Udruge su u programima koji su orijentirani mladima iz EU fondova često opterećene administracijom radi čega i škole nerado sudjeluju u takvim projektima. Umjesto da se bave podizanjem kvalitete programa i pružanju podrške talentiranim mladima, fokus je na kvantiteti sudionika i administraciji. Predlaže se stoga maksimalno pojednostaviti administrativne uvjete za provedbu programa na lokalnim razinama.
- Primijećen je veći interes mladih za sudjelovanjem u kulturnim programima iz manjih sredina pa se preporuča financiranje mobilnih varijanti programa sa sjedištem u većim mjestima, primjerice Puli.
- Kao veliki problem istaknut je nedostatak prostora koje mladi mogu koristiti za kreativno izražavanje stoga se lokalnim vlastima preporučuje da mapiraju takve prostore i ponude ih udrugama mladih i za mlade. Odnosno, spomenuta je mogućnost dijeljenja prostora i suradnje koju mogu inicirati i same udruge.
