05/12 2021
Marino Jurcan
Razgovarali smo s Marinom Jurcanom, jednim od osnivača festivala Media Mediterranea i udruge Metamedij, a danas i predsjednikom udruge.
Jurcan nas je uveo u ili podsjetio na drugu polovicu devesetih, stanje alternativne elektronske scene, mjestima susreta, začecima Media Mediterranea festivala 1999. godine te ulasku u Rojc.
MJ: Od 95′ na dalje, dio nas se zainteresirao za elektronsku glazbu i susretište je bio Noise Shop, prvenstveno okrenut heavy metalu i alternativnom rocku, ali koji je imao i dosta dobru selekciju elektronske, trip hop i drum’n’bass glazbe koja je nama tada bilo nešto novo i alternativno. Uz to, dosta se nas i povezalo u suradnji s Art&Music Festivalom koji su, osim alternativnog rock programa, imali i popratne programe na festivalu (strip radionica, grafiti i skatekontest) u suradnji s Noise shopom. Nekolicina nas DJ-a smo tamo krenuli s jam sessionima jer su oni imali technics MK2 gramofone, osnovni alat za DJ-a, a uskoro smo imali i potrebu i krenuli s organizacijom događaja alternativnije elektronske glazbe, više vezanih vezano za alternativni rock ili psihodeličnu glazbu iz sedamdesetih (onda d’n’b, triphop ili goa trance). U to vrijeme i neposredno prije toga, Bourguignon je bio mjesto kao što je danas Rojc; prije nego je postao klub i prostor za tehno partije, tamo su likovni umjetnici imali likovne atelje, a bendovi prostor za svirke. Nakon 95′, Bourguignon je preuzela udruga s kojom je bilo teško surađivati, oduzeli su prostor umjetnicima i pretvorili to u disco klub s interesima koji su bili možda prvenstveno vezani uz tržište i uz komercijalne ciljeve te smo s njima ubrzo prekinuli suradnju i krenuli organizirati događaj na otvorenim prostorima, prvi na Marleri u općini Ližnjan. U organizaciji tih događaja smo se povezali s alternativnom rock scenom, prvenstveno Monteparadisom, a kako je elektronska vezana uz digitalnu kulturu upoznali smo preko nekih zajedničkih događaja i programa i sa Marcelom Marsom i Teodorom Celakovskim (kasnije osnivačima Mi2) te je u suradnji s njima festival imao i edukativnu crtu. Htjeli smo se razlikovati od tipičnih tehno partija, događaja, spektakla i pokazati da nas ne zanima isključivo zabava nego i produkcija lokalne scene, što vezano za glazbu, ali i vizualnu kulturu, što je išlo ponajprije kroz dekoraciju. Koliko god to možda zvuči nedovoljno estetski važno i jednostavno jer se radilo o dekoraciji, bilo je tu izložbi i performansa koji su bili održani na prostoru Marlere. Što se tiče institucionalne podrške, probali smo s gradom, ali prve dvije tri godine smo isključivo volontirali i surađivali s lokalnim udrugama. Prve tri, četiri godine smo edukativni dio programa odrađivali u rock klubu Uljanik, a partije i performanse na Marleri dok nismo bili primorani seliti se na druge lokacije. Za festival bi se pripremali i radili od kuće, a nalazili bi se u Rojcu. Oko oganizacije samog događaja u smislu logistike, volontera, razglasa i sličnog su nam puno pomogli kolege iz Monteparadisa. Onda nam je netko savjetovao da najbolje da nađemo neki prostor u Rojcu koji možemo urediti i dovesti u legalno stanje u administrativnom smislu i to smo napravili. Portir nam je rekao koji su prostori prazni i onda smo počeli koristiti prostor gdje nam je sada studio, prostor od 50-ak kvadrata tu niže, a sad smo i tu i tamo, od 2003. godine.
Pojedinci organizirani oko festivala 2001. godine su osnovali i udrugu Metamedij.
Postrožili su se uvjeti za organizaciju javnih događaja i htjeli smo ne ovisiti o drugima. 2003. godine, paralelno s ulaskom u Rojc smo počeli dobivati i sredstva te odlaziti na radionice iz menadžmenta, vođenje udruga, pisanja projekata i sl. Tada smo još svi bili volonteri, tek smo negdje od 2005./2006. imali prvu osobu na plaći. Radili smo te projekte, imali jednostavno knjigovodstvo koje je onda zakon nalagao, i organizirali smo se po aktivnostima i osobnim afinitetima. Naravno, želje i apetiti su nam uvijek bili veći i nisu bili usklađeni s našim mogućnostima, pogotovo financijskim, tako da je redovito dolazilo do izgaranja – nakon dvije, tri godine bi često netko zaključio da će raditi, završiti faks ili se posvetiti nekim drugim stvarima. Ali dobro, neka jezgra je ostala. Netko je ostao desetak godina, netko godinu dana, netko po tri, četiri godine, a netko dvadeset godina.
Metamedij pokreće program MM Lab, a tad smo imali i klub ovdje, i program se svodio na edukativne programe, dva dana u tjednu, filmske i anime projekcije također dva dana u tjednu te izložbe, nastupe DJ-eva, glazbene programe i prezentacije. Cilj nam je bio pokrenuti lokalnu produkciju, što vezano uz glazbu, tako i uz druge oblike. Mislim da je dosta kvalitetnih mladih ljudi prošlo ovdje, a veliki se broj njih negdje i afirmirao.
Povezali smo se pojedincima; Luka Prinčić i druge osobe su rado dolazili na festivale i pomagali nam oko edukativnog dijela te su dijelili neka znanja koja u Puli su bila dosta manjkava. Kasnije nam je puno pomogla činjenica da smo bili članovi mreže Clubture koja je i imala programe namijenjene tome da se ljudi povezuju, da dijele programe i surađuju, te je bila super mjesto za kontakte za bazu podataka i uvid u to tko što radi u Hrvatskoj nezavisnoj kulturi. Umrežavanje na nacionalnoj razini nam je bilo bitno da se povežemo sa sličnim akterima i dođemo do mladih umjetnika. U mreži smo upoznali i Eminu Višnjić, tada koordinatoricu mreže, kasnije i Deu Vidović, i puno kvalitetnih ljudi koji su dan danas aktivni u kulturi, i to ne samo na nezavisnoj sceni. Bilo nam je bitno razmišljati multidisciplinarno. Što se lokalnih partnerstva tiče, dosta toga je generirano baš ovdje u Rojcu, jer je Rojc bio generator ideja i suradnji; ovdje si nešto ti treba, pa ćeš otići kod susjeda u Paradiso ili Seasplash, pitaš i nešto dogovoriš. Onda smo se okupljali na razini nekih ideja i neke od njih su i zaživjele i dan danas funkcioniraju kao što je na AudioArt festival.
Bilo je teško u tim uvjetima i danas je teško jer se radi s malim sredstvima uz izniman ljudski trud i angažman, koji je možda s jedne strane super jer je vidljiv taj napor aktera da se nešto desi, a s druge strane nije održiv u fizičkom, psihičkom i financijskom smislu.
U posljednjih desetak godina, Media Mediterranea se iz multimedijalnog festivala prvenstveno orijentiranog prema glazbi okreće novomedijskoj umjetnosti.
Zaključili smo da se trebamo fokusirati na nešto što nam je stvarno bitno i što je u skladu s ciljevima udruge. Dizajner Oleg Šuran gdje nas je povezao s umjetnicima njegove generacije te smo krenuli u suradnju s akterima nezavisne kulture. Vizualni i novomedijski dio je ovdje bio još u začecima i tada je bilo teško naći lokalne umjetnike pa smo i dalje dosta surađivali sa zagrebačkim udrugama i talijanskim partnerima. 2015. godine smo iz šaljive ideje (na plakatu te godine je bila lubenica) odlučili pokrenuti nagradu Zlatna lubenica za mlade umjetnike te nam je s vremenom i s idejom podupiranja mladih umjetnika to postao fokus festivala.
Jurcan se dotaknuo odnosa institucionalnog i izvaninstitucionalnog sektora, problemima s kojim se oba moraju nositi te dosadašnjom suradnjom udruge s lokalnim institucijama.
Ima ustanova koje su super i koje mislim da razumiju da je i institucionalni i izvaninstitucionalni sektor zakinut i da ako na kulturu gledamo kao javno dobro bi fokus trebao biti na korisniku. Zajedno možemo više omogućiti i dati tom korisniku, za razliku od toga da svatko radi posebno, odnosno svatko u svom fahu i prostoru i sa svojim resursima, je je korisnik na kraju isti. Mislim da bi kroz suradnju program i komunikacija s njima bila još kvalitetnija. S time da se već godinama otvara pitanje za koga radimo i mislim da tu dijelimo zajedničke probleme. Publika je sve starija i trebamo naučiti kako komunicirati s mladim ljudima. Tu i dalje vidim prednost za nas u okretanju digitalnim sadržajima jer to mladi konzumiraju, ali je problem ili pitanje na koji način ili kako odabiru to što konzumiraju. Sad tu dolazimo i do medijske kompetencije pismenosti, kako educirati i stvoriti preduvjete da digitalna platforma i digitalni sadržaji budu prostor gdje možemo komunicirati s mladima, ali možda na način da im ipak pružimo kvalitetniji sadržaj od ovog što oni nasumce odabiru, ili misle da je nasumce.
Nama je suradnja s ustanovama dala dozu profesionalizacije i omogućila uvid u sustavni pristup provođenja stvari, a i mislim da ustanovama programi udruga uvijek daju nagovještaj novih trendova, mjesto gdje se eksperimentira i gdje je moguće doći do novih inovativnih oblika izražavanja, medija ili tema koje se propituju.
Mi svake godine radimo programe koji se onda još u toku mijenjaju jer se donose proračuni koji su nekad veći, nekad manji, brzo se mijenjaju akteri i brzo se mijenjaju novi talenti i trendovi. Tako da nam je teško neke stvari planirati tri godine unaprijed, koliko njima traje mandat, moglo bi se još poraditi na tome. Zato smo pokrenuli inicijativu za osnivanje produkcijskog centra, kako bi imali svoj prostor za produkciju radova mladih autora, ali i za prezentaciju djela.
