Udruga za razvoj audio-vizualne umjetnosti
05/11 2020
Donosimo isječke iz razgovora s Alenom Sinkauzom – muzikologom, skladateljem, basistom i kontrabasistom u raznim glazbenim, kazališnim i multidisciplinarnim projektima. Njegov je rad usmjeren istraživanju transverzalnih glazbenih formi i maksimalnoj otvorenosti prema različitim glazbenim izričajima. Od 2002. djeluje u hrvatsko-talijanskom eksperimentalnom bendu East Rodeo povezujući avant rock, živu elektroniku, noise, te eksperimentalnu i improviziranu glazbu. East Rodeo je objavio 3 albuma, a na posljednjem “Morning Cluster” gostuju i svjetski poznati glazbenici Marc Ribot, Greg Cohen i Warren Ellis. Alen Sinkauz sklada glazbu za kratkometražne i dokumentarne filmove, a kazališnim se radom bavi od 2002. godine. Od 2010. organizira međunarodni festival eksperimentalne i improvizirane glazbe Audioart u Puli koji će se ove godine održati 28. i 29. kolovoza.
Razgovor smo započeli s radom i inicijativama koje su prethodile pokretanju festivala Audioart. Sinkauz se prisjetio 2007. godine kada je po povratku sa studija u Italiji s Paolom Valente, Nenadom Sinkauzom i Sandrom Siljanom osnovao Udrugu Kulturban, s ciljem pokretanja festivala vezanog uz ono što ih je tad zanimalo – perfomativne umjetnosti.
AS: Tako je nastao Festival of Performing Arts (FoPA), za koji je definitivno zaslužna Paola Valente koja je uspjela skupiti snage da aplicira na natječaj. Mislim da je to već krenulo 2008. i održala su se dva izdanja festivala. Mislim da je tada bila uključena i Pulska grupa jer se radilo o osvajanju raznih prostora po gradu koji nisu imali nikakvu namjenu, bili su u ruševnom stanju i program se odvijao u site specific varijantama. To je bilo 2008./2009. i nakon toga smo pokrenuli Audioart festival. Veliku pomoć smo tada dobili od MSU Istre zahvaljujući Gorki Cvajner. Fesitval smo održavali u Galeriji Makina, u Galeriji Cvajner, i malo pomalo smo postavili taj jedan neobičan program koji tada uopće nije postojao na našem području. I na neki sličan način krenuli smo osvajati ta neka mjesta koja na prvu možda nisu bila recimo dovoljno dobra za tako nešto, a na kraju se ispostavilo da se taj neki lom svakidašnjice koji je ovaj program stvarao pokazao dobar za Pulu. Eto, sad je već prošlo 11 godina, užasno puno lokacija smo promijenili, više se ni ne sjećam. Možda ih mogu nabrojati: MSU Istre, Galerija Cvajner, Galerija Makina, Srpski kulturni centar u Istri, Dom hrvatskih branitelja, Rojc, Dnevni boravak Rojca, krovna terasa Doma antifašista…
AS: Definitivno me odgojila Pulska underground scena i svi ti bendovi koji su djelovali 90-ih, ali to je nešto kompletno drugačije od ovoga što se sada radi iako nikad nisam izgubio taj žar. Volio bih više od ikoga da još uvijek to postoji, a u biti i postoji. I sad isto ima jako puno bendova i svira se, ali je jednostavno drugačiji političko-društveni kontekst. Kasnije, sredinom 90-ih kad sam otišao na studij u Padovu i početkom 2000-ih kad sam uletio u TAM teatromusica, u to eksperimentalno kazalište, mogu više govoriti o nekakvom svom osobnom iskustvu odnosno kako je bilo živjeti u Italiji i biti dio te neke nezavisne scene. Imao sam sreće da sam naletio na Michelea Sambina, koji je eklektičan umjetnik koji kroz slikarstvo, zvuk, film, video stvara neki svoj jezik. To je duboko utjecalo na moju formaciju kao studenta. Tako da Audioart sigurno ima više veze s time nego direktno s Pulom. Ima veze kao s prostorom događanja i s voljom da s Pulom možda podijelim neko iskustvo koje je drugačije, a koje isto na neki način može biti, ako govorimo o undergroundu, može biti ekstremno u dobrom smislu, avangardno, provokativno, kao što je undergrond scena.
AS: Jedan od ključnih momenata povratka u Pulu za mene je bio onaj kad me Egle Vošten pozvala da napravimo nešto na temu Arsenala. Tad smo napravili site specific performans «Brod» i tad se u biti javno otvorio taj prostor MSU Istre koji tada uopće nije ni postojao. Taj se prostor očistio upravo da bi se tamo mogao održati performans. I to ne samo performans već i cijeli dio koji je kurirala Branka Benčić. To je po meni bio jedan izuzetan happening za grad. Nisam uopće mogao zamisliti da će doći toliko ljudi. Taj je prostor bio krcat, ne znam koliko je ljudi mogao primiti, ali ja bih rekao preko 500, što je nevjerojatno.
AS: Apsolutni sam pobornik neke nazovimo konstantne kulture, konstantnog propitivanja, i u tom smislu konstantnog programa. Po meni bi festival trebao bit samo kruna jedna sezone, a ne znam zašto se to ne dešava, zašto nema sezone, nemamo tu konstantu. Mislim da je to poražavajuće, da u gradu ne postoji jedan program koji je prepoznatljiv. Bila je jedno vrijeme Jazzbina, i to je po meni što se tiče glazbe najkvalitetniji program koji je grad ikad vidio. I to ne samo naš grad nego i Hrvatska. Hoću reći, u Zagrebu je bio Kset, i SC s No jazz festivalom, Žednim uhom itd., ali kad uspoređujem Zagreb koji ima skoro milijun stanovnika i Pulu s 55 tisuća stanovnika, mislim da je Jazzbina napravila nešto fantastično i za grad i za regiju.
AS: Radi se o tome da kako smo krenuli s tim i otvorenim prostorima, i prostorima bez funkcije i namjene ili kasnije u Galeriji Cvajner koja se zove galerija ali je u biti to bar, nismo htjeli naplaćivati ulaz. Pogotovo zato što stvaramo u polju suvremene umjetnosti, ipak sve to spada u suvremenu umjetnost, u suvremenu umjetničku praksu, koja zauzima mentalno neki drugačiji, novi prostor. U tom smislu, želja nam je da ljudima sve to malo približimo, da se ne boje drugačijeg, da su dobrodošli, da mogu doći, vidjet, komentirat, otići, što god, ali mi smo tu.
AS: Taj moment sa prostorima se dešava u nekom zahuktavanju i programa i svega pa onda s obzirom na to kad vidiš tko će doći, i tko šta ima za ponuditi od umjetnika, onda se po tome nekako ravnaš. Ponekad je i taj program na neki način u kompletnoj suprotnosti. Igrali smo se sa prostorima, radili smo svojevrsni kontrapunkt, kako možeš luminoakustiku izvesti u prostoru kao što je recimo galerija Cvajner, izuzetno tehnički kompleksan moment koji stavljaš u prostor praktički bara, ali koji je prekrasan. Tako da smo se jako igrali s time. S nekim suvislim budžetom, Audioart bi mogao svašta. Mi smo prolazili kroz razne prostore, nekad smo uspjeli napraviti festival u tri ili četiri prostora, a sad smo se smjestili u Rojc koji je fenomenalan. Obožavam tu energiju tamo. Volio bih da imamo program u Rojcu, ali i da uspijemo i dalje održavati program i u Srpskom kulturnom centru i u Makini jer materijala ima jako puno. Volio bih da na neki način zaživi u više prostora, da nije getoiziran festival nego da se kreće po gradu. Da kad se uspije događati sedam ili deset dana, da festival pulsira kroz grad kroz raznorazne sadržaje. To bi mi bio nekakav cilj.