05/11 2020
Davor Kliman
Razgovarali smo s Davorom Klimanom, ravnateljem Primijenjene škole za umjetnost i dizajn u Puli, umjetnikom i jednim od predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre.
Krajolik devedesetih i ranih dvijetisućitih
Kliman se uvodno osvrnuo na dinamične devedesete te period koji je uslijedio nakon rata.
Devedesete su bile doba bez puno sustavnosti jer smo u godinama koje smo proveli u domovinskom ratu radili i pokušalo se unutar tog ludila rata pronalaziti načini kako stvarati vezano uz sam problem rata i mira, smirivanja situacije i teženja nečemu. Događalo se svašta i trudili smo se djelovati, a sredinom devedesetih smo pokušali pisati manifest kulturnjaka.
Nakon uspostave mira, kreću se pomalo definirati i institucije. Devedesetih godina se osniva HDLU, ja sam osobno postao član 95. godine, i tada zapravo počinje opet sustavno sufinanciranje određenih događaja, počinje se stvarati dugoročna slika i zapravo težiti k tome da se neke stvari uspostave. Kad gledamo iz današnje pozicije, to su bila vrlo interesantna vremena i puno toga se radilo i, usudio bih se reći, s puno većim entuzijazmom u odnosu na danas. Mislim da je sreća bila u tome da su se ljudi zadovoljavali s manjim iznosom novca i pokušavalo se raditi na alternativnim prostorima, koristile su se buduće galerije koje zapravo nikad nisu postale HDLU Istre i pronalazile su se alternative kako bi se radilo. I taj entuzijazam je bio prisutan bez obzira na to da li nešto radili zbog novca ili ne. Kad pričam iz konteksta HDLU-a, radilo se mnogo, pronalazili smo prostore, radile su se tematske izložbe, propitivalo se područje umjetnosti kroz različite suradnje s drugim gradovima i razmjenama. Usudio bih se reći i zapravo da je ovaj period od 2000. do 2010. ili malo kasnije bilo daleko življi nego sada. Iako je možda proračunski bilo manje novaca, bilo je puno više događanja.
Djelovanje HDLU-a za vrijeme njegova mandata
Kliman se osvrće na aktivnosti, djelovanja i HDLU-ovih suradnja u periodu njegova mandata, glavnih problema s kojima se susretao i značaju tog razdoblja za HDLU i lokalnu likovnu scenu.
Iz doba kad sam bio predsjednik HDLU-a se sjećam nekoliko velikih izložbi kojih smo radili unutar prostora današnjeg, nažalost napuštenog MMC-a Luka od strane HDLU-a i ostalih. Bilo je tu gostovanja po Sloveniji, Milanu u Italiji i gostovanja u New Yorku. Pokušavali smo uspostaviti vezu s umjetnicima i to je uvijek bila ona dilema između pozicije strukovne udruge koja se bavila svojim članovima i tog nekog prezentera suvremene umjetnosti; koliko prezentirati vanjske kolege i koliko prezentirati vlastiti rad. Mislim, a i drugi bi se složili, da smo u to doba smo uspjeli održati identitet, uspostaviti suradnju u toj nekakvoj bazi reciprociteta. I mislim da su se radile dobre stvari, imali smo dosta gostovanja, sami smo dovoljno odlazili vani, mislim da su to bili neki dobri trenuci.
Ako gledamo na suradnje, u tim smo se godinama htjeli otvoriti prema kustosima koji dolaze iz područja Hrvatske, radili smo s s Franceschijem, s Makovićem… Tražili smo ljude koji nisu nužno odavde. Bilo je suradnja i s američkim umjetnicima koji su dolazili u Pulu, tako da mislim da je to bio jedan plodan period. Od suradnja s drugim institucijama, imali smo jednu izložbu rađenu na više lokacija u gradu; područje Sveučilišne, danas Zero Strasse, Augustov hram. Pokušavalo se na neki način animirati grad kroz likovnu umjetnost, performanse tim dijelom da ne bude sve samo u galeriji nego kako bi se i ti prostori pojavili.
Tih desetak godina ne samo mog perioda nego i kolega koji su bili prije i poslije je HDLU možda je imao svoj, možda je malo preteška riječ, ali ajmo tako nazvati, mali zenit u djelovanju. Svi smo zajedno izrasli u jednu veliku udrugu, i naravno, veliki broj članova nosi svoje određene probleme, ali su i pojedinci iz naših okruženja, kao kolega Floričić koji je tada bio predstavnik na Biennalu u Veneziji, pokazivali jednu zrelost. I usudio bih se reći da je pozicija likovnosti naših kolega na europskoj razini, a neki iskaču i možemo reći da su na svjetskoj razini. Uvijek je tu problem sredine, veličine zemlje i svega ostalog što to nosi sa sobom, ali mislim da time ne treba biti opterećen, umjetnost je dobra ili loša bez obzira na to koliko ona bila vidljiva ili nevidljiva.
Društvo bez galerije i prostor kao generator
Kliman se dalje prisjeća razdoblja kad je HDLU Istre djelovao bez galerijskog prostora i značaja koji je imao MMC-a Luka te komentira institucionalni krajolik i razvoj izvaninstitucionalne kulturne scene u zadnjih dvadeset godina.
Ako pričamo o likovnoj sceni, bio je samo jedan izložbeni salon, današnje područje Opatijske ulice i onda slijedi period kada mi zapravo nemamo galeriju. Imali smo Water gallery, područje današnjih dućana preko puta McDonaldsa, koju smo tako zvali jer bi bila puna vode kad bi pala kiša, ali čak smo i tamo radili izložbe. Koristili smo bili i galeriju Di(j)ana?, što su danas uredi grada Pule. Mijenjala se slika prostora koje smo posjedovali jer smo zapravo bili društvo bez galerije. I onda s dobivanjem prostora MMC-a Luka ponovno počinje pravi galerijski život nakon niza godina, a Luka počinje biti generator u tom trenutku. Prostor je zaista jednim dijelom funkcionirao kao multimedijalni centar u kojem su se dešavale i druge stvari.
Likovnjaci su trebali učiti od rokenrola
Ako proširimo sliku na općeniti kontekst umjetničkog izražavanja, možemo pričati i o glazbi i o likovnosti. Likovna scena možda nikad nije učila od rokenrola, iako sam često govorio da su likovnjaci trebali učiti od rokenrola da se ne mora uvijek raditi nužno kroz pozicije galerije. Normalno da likovnost zahtijeva neku svoju prisutnost drugačijeg tipa od glazbe, ali bez obzira na to što nemamo koncerte, ja mogu svojim cd-om ili pločom stići negdje i prezentirati nas.
Doduše bilo je tu nekih alternativnih pokušaja poput Bourguignona, pa Škalina i izlaska u prostore, ali tih godina mislim da su institucije i pojedinci kao akteri bili vidljiviji u tom odnosu nego danas, iako doduše nismo imali ni tada MSU Istre, ni galerije. S likovne scene je HDLU bio taj koji je pokazivao scenu u širini s neke profesionalne strane, a vaninstitucionalno djelovanje se svodilo na pojedince. Sustavno su u drugoj polovici 2010., po meni, krenule te masovne pozicije udruga i pokušavanje ostvarivanja programa kroz udruge, što je opet model koji je pitanje koliko će opstati.
Isto tako, kažemo udruga vaninstitucionalna, ali udruga je institucija. Vi ste opet interesna skupina građana koja nešto gura i kad jednom uđete u proračun više niste izvaninstitucionalni, to je moj stav. Koliko god željeli imati neovisnost, čim morate predati financijske izvještaje i definirati što ste radili, kakav god bio vaš program, vi ipak ulazite u jednu kategoriju toga.
Suradnje ŠPUD-a
U funkciji ravnatelja Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, Kliman govori i o ostvarenim suradnjama škole s brojnim udrugama, institucijama i pojedincima te generalnoj otvorenosti prema različitim vrstama suradnja, no uvijek u okviru koji nastavni plan i program i zakonitosti škole dozvoljavaju.
Škola je uvijek otvorena za suradnju, kako s udrugama, tako i s pojedincima. Postoje dugoročni projekti npr. projekt praktične prirode s udrugom Krater gdje smo godinama radili radionicu keramike, s Metamedijem smo radili službene plakate za festivale. Pokušavamo pronaći prostor onog što se može inkorporirati u poziciju nastavnog plana i programa. Surađivali smo i sa Suncokretom, s puno udruga s kojima smo radili kao škola, a i s institucijama s kojima surađujemo i dan danas: Arheološkim muzejem, Istarskim narodnim kazalištem, da sad ne nabrajam. Mislim da smo pokušali naći prostora za to. On je uvijek ograničen; škola ima svoje vrijeme, za razliku od nekih drugih institucija, u školi sve traje puno duže. Ali ja bi te suradnje ocijenio dobrima. Mislim da se generalno stav malo promijenio s godinama i da se ne može samo tražiti prisustvo škole kao nekog nominalnog partnera, znamo kako funkcioniraju natječaji i što sve treba ispuniti i da je uvijek poželjno imati neku školu. Normalno je da ne možemo uvijek ispuniti sve zahtjeve onih koji žele surađivati, ali u nekom odnosu stav škole je da ono što će učenici dobiti mora biti jasno i ako je to na dobrobit učenika, kažemo da. Ljudi često ne shvaćaju da škola ima svoje zakonitosti i svoj ritam i da je ipak temeljna zadaća škole odraditi nastavni plan i program.
