05/11 2020
Robert Pauletta
Razgovarali smo s Robertom Paulettom, akademskim slikarom, jednim od osnivača HDLU-a Pule, kasnije Istre, kao i Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli te prvim voditeljem programa MMC-a Luka o kontekstu i nasljeđu osamdesetih i devedesetih te počecima Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre i Multimedijalnog centra Luka.
Kontekst osamdesetih i osnutak HDLU-a
Pauletta je započeo s opisivanjem konteksta likovne scene krajem osamdesetih kad je u Puli kao galerijski prostor bio aktivan samo Gradski salon, galerija u Opatijskoj ulici, a u gradu je djelovala tek nekolicina akademski obrazovanih umjetnika.
RP: Bilo je možda više amatera i više dobre volje po tom pitanju. Mi smo kao ceh imali potrebu organizacije da bi došli do ateljea, napravili društvenu promociju, oformili možda nove galerije, muzeje, da bi se pokrenula cijela ta priča.
Osim Gradskog salona u Opatijskoj, gdje smo povremeno znali vidjeti neke jako dobre izložbe moram reći, počele su u to vrijeme djelovati i galerije koje su se oformile s kafićima ili uz kafiće. Tih je godina i pokojni kolega Šmitran imao jednu svoju piceriju na Forumu, zapravo iza Augustovog hrama, gdje su se redovito održavale izložbe. Nešto kasnije se otvorio i Sax, pa Doc na Verudi koji je imao izložbe i bio zapravo jedno malo sjecište uvjetno rečeno alternativne kulturne scene.
Postojala je i Škola primjenjenih umjetnosti koja je producirala kadrove koji su se počeli obrazovati u svim tim sferama likovnih djelatnosti, od dizajna i arhitekture do umjetnosti. Tako da se neka društvena potreba nametala i 1987., ako ne varam, smo nas desetoro osnovali prvo Udruženje grada Pule koje je nakon dvije godine preraslo u udrugu koja je pokrivala Istru.
Prvi je sastanak je održan u Prvomajskoj na prvom katu u današnjem prostoru SAKUD-a. Odmah se počelo i razmišljati o sjedištu. U to se vrijeme i nekako probudila scena i izložbe su se počele održavati i u sklopu Arheološkog muzeja Istre koji je doživio svoj veliki uspjeh tih godina i koji je koncem osamdesetih godina raspolagao i prostorom Franjevačkog samostana. U ljetnim terminima su se redovito održavali koncerti klasične glazbe, a onda i u nekoliko navrata i velike izložbe našeg društva. Valja napomenuti da je društvo uživalo podršku Arheološkog muzeja i da smo zajedno radili na projektima. Jedan od tih projekata bila je Grafička mapa, na kojem je desetak autora svatko na svoj način interpretirao određene kulturne spomenike i znamenitosti Grada Pule.
I jedan drugi projekt koji je isto bio vezan za takvu društvenu djelatnost šire naravi je bila suradnja s tadašnjim direktorom, ali zapravo institucijom, Sveučilišnom bibliotekom, onda Naučnom bibliotekom. Oni su imali jedno izdanje, koje vidim da će biti ponovo pokrenuto, Istra kroz stoljeća, i mi smo, ukoliko se ne varam, radili s njima u suradnji ne bi li radili naslovnice tih knjiga i sl.
Taj momenat je bio dosta značajan toliko što je postojao neki društveni apetit i otvaranje prema nečemu što u Puli je bilo dosta zanemareno kroz desetljeća. Scena nije postojala, nije živjela, a odjedanput je ona postala mainstream. Svatko je htio pripadati ovoj sceni, jako puno ljudi je dolazilo na otvorenja, imali smo puno usluga i suradnje s mnogima, ne samo institucijama iz kulture nego i iz privrede – od Bojoplasta do onih koji su nam bili voljni donirati, izaći u susret i sl. I mi smo bili angažirani te su se radile razne dobrotvorne akcije za bolnicu, za starački dom, po potrebi. Scena je bila živahna i na otvorenja i na aukcije bi došlo stotinjak ljudi, što nakon toga ja nisam više baš vidio. I to je trajalo otprilike do početka rata zapravo, do konca osamdesetih.
U ranim devedesetima su za kulturu i umjetnost aktualni bili Doc i Sax. Doc možda malo više, zbog prostora. Tamo se skupljala ekipa uvjetno rečeno alternativaca, slikara, pjesnika, književnika, glazbenika, pankerije, i radili su se razni performansi, izložbe, večeri poezije, čitanja književnih djela. Nastupalo se na licu mjesta u interakciji sa publikom i to je bilo jako jako jako posjećeno. Paralelno s tim, a možda i koju godinu prije, Franci je imao veliku turneju koja je trajala 2-3 tjedna i u kojoj smo obišli većinu istarskih mjesta i sela. Oni su svirali po placama, ali je on sa sobom htio imati ekipu mladih i mi smo s njim zapravo nastupali, izlagali naše radove, pravili mu transparente, ispisivali nekakve uvjetno rečeno reklame. Preko te turneje koja se zvala Oštarija Tours smo našu djelatnost malo i proširili i popularizirali po okolnim mjestima po Istri.
HDLUI i MMC Luka
U devedesetim godinama HDLU Istre još nije imao svoj galerijski prostor, ali sredinom devedesetih dobiva ured tajništva u sklopu kazališta.
RP: Tek smo oko 2000., ako se ne varam, dobili svoju prvu galeriju koja je bila smještena u staroj robnoj kući na Portarati. Prostor je bio jako zanimljiv, lijep, atraktivan i na dobrom mjestu, ali bio je derutan i prokišnjavao je, pa smo imali dosta problema i posla s njim, pogotovo s instalacijama i elektrikom. A onda smo dobili prostor tadašnjeg auto salona, Ford, ako ne griješim, i potporu za obnovu prostora te smo se preselili u prostor MMC Luka u Istarskoj 30. U prostoru su nam se pridružili i književnici (Društvo hrvatskih književnika) i Društvo arhitekata Istre koji su isto tako imali potrebe za izlaganjem i prostorom kao mjesto susreta, druženja, afirmacije. Krenuli smo s formiranjem krovne udruge unutar koje su djelovale sve spomenute udruge, a kasnije su nam se pridružile i još neke, manje po broju korisnika. Napravili smo naš program, koncepciju, što želimo, kako želimo, na koji način, kojim tempom i krenuo je MMC Luka. I sljedećih sam 5 godina tamo bio na mjestu predsjednika udruge i voditelja programa.
O posjećenosti programa tada i sada
Pauletta se prisjetio i komentirao posjećenost tadašnjeg šarolikog programa MMC-a Luka te se i osvrnuo na posjećenost kulturnih sadržaja i likovnu scenu danas.
Meni je tada izgledalo da je posjećenost bila jako slaba i zato smo puno ulagali u promidžbu, a sada kad se sjetim, mislim da je bilo posjećeno više nego išta i prije i poslije toga. Tako da mi je teško govoriti i usporediti. Kad bi Zagrepčani gostovali kod nas i imali izložbe, bili bi začuđeni koliko je ljudi došlo jer u Zagrebu više toliko ljudi ne dolazi. Neki programi su stvarno imali svoju publiku, radili smo s Matijom Ferlinom nekoliko njegovih predstava kod nas i bilo je dupkom puno. Ali u principu bilo je posjećeno, možda više nego išta danas. Danas mi izgleda sve dosta mrtvo, mislim da je likovna scena potpuno umrla ili barem samo za mene. Ne vidim da je aktivna i da se nešto razmjenjujemo, družimo, planiramo, stvaramo, koncipiramo. To ne postoji. Baš potpuno prekinuta linija.
