22/05 2019
Razgovor: Irena Sertić (kustosica i pedagoginja) “Modeli uključivanja građana u procese stvaranja kulturnog sadržaja”
Kustosica i pedagoginja Irena Sertić će tijekom radionica „„Kultura, sudioništvo i socijalna integracija – do boljeg zadovoljenja kulturnih potreba” u srijedu, 29. svibnja u 10 sati u rovinjskom MMC-u održati uvodno izlaganje na temu “Modeli uključivanja građana u procese stvaranja kulturnog sadržaja”.
Možete nam u kratkim crtama navesti koji su najefikasniji modeli uključivanja građana u segmentu kulturne proizvodnje te na koje sve probleme nailazite tijekom rada?
– Najefikasniji modeli uključivanja građana u segmentu kulturne proizvodnje su oni koji u sebe uključuju pitanja prava i odgovornosti. Pitanja prava i odgovornosti imaju političku dimenziju, jer su od vitalnog značaja za razvoj participativnog kulturnog građanstva kao kulturne perspektive koja uključuje sposobnost ljudi da se razvijaju na različitim kulturnim tradicijama i identitetima i promiču zajedničku kulturnu arenu. U općem smislu, građanstvo se smatra činjenicom pripadnosti zajednici, koja uključuje skup odnosa između prava i dužnosti kao objektivne dimenzije. Ali koncept građanstva uključuje više od političkih ili zakonskih prava i odgovornosti. Borba za uključivanje marginalizirane populacije također je pitanje kulture, stoga koncept definiran kao kulturno građanstvo odgovara na to naglašavajući središnju važnost kulture. Sudjelovanje se ne odnosi samo na pravo sudjelovanja u ostvarivanju političke moći u nizu formalnih prava (npr. biračkih prava ili prava na sudjelovanje u političkoj vlasti), već mora zadovoljiti potrebe svih članova zajednice, uključujući ugrožene i uskraćene članove zajednice koji se osjećaju otuđenim od društva ili države. Stoga se radi o učenju kako sudjelovati, razvijanju sposobnosti za djelovanje i preuzimanje odgovornosti, učenje o sebi kao aktivnom društvenom akteru koji se oblikuje u odnosima s drugima. Tiče se identiteta, aktivnog angažmana, prepoznavanja, osnaživanja i uključivanja kao važnih dijelova transformativnih diskursa suvremenog društva, a kultura je u središtu razvoja takvog građanstva. Ključno za širenje ovog diskursa građanstva je ideja da se građanstvo odvija u komunikativnim situacijama koje proizlaze iz sasvim običnog životnog iskustva i da je bitna dimenzija kognitivnog iskustva građanstva način na koji su individualne životne priče povezane s širim kulturnim diskursom. Margaret Somers je to opisala kao narativni model građanstva, jer građanstvo je podržano narativima, individualnim i kolektivnim, a sastoji se od sjećanja, zajedničkih vrijednosti i iskustava. Kada stvaramo osnažujući umjetnički ili kulturni događaj s dijalogom između umjetnika i sudionika kao jednako važnim sudionicima i činimo ih sve i kreatorima i promatračima koji su u stanju sami odlučiti kako da koriste informacije te tako postaju odgovorni za kulturni ili umjetnički događaj, stvaramo nove šanse za odgovornost u društvu. Sudionici takvog događaja bit će spremni propitivati, produbljivati i mijenjati svoje uloge i pozicije u okviru događaja i kasnije u društvu. Takve događaje, posebno kad su mladi u pitanju, možemo smatrati vježbanjem uloga u društvu te razvijanjem razumijevanja o tome kako riječi, slike i priče mogu promijeniti nešto od svijeta u kojem živimo.
Međutim, ako želimo izgraditi aktivne i održive zajednice na takav način da se lokalnim stanovnicima omogući sudjelovanje u pitanjima koja utječu na njihove živote i otvarati mogućnosti za ljude da dostignu svoj puni potencijal, ne možemo se ograničiti samo na participativnu paradigmu koja pretvara npr. muzejske posjetitelje u aktivne sudionike u umjetničkom ili kulturnom procesu i čini ih koautorima koji nadopunjuju umjetnikov ili kustoski koncept, socijalna dimenzija projekta, kao što je to bio slučaj u našem PAIC projektu treba se temeljiti se na integraciji umjetnika u zajednicu i razvoju suradnje s društvenim i kulturnim organizacijama.
Ali, kada kultura ili umjetnost prelaze u društveni aktivizam i koriste živa ljudska bića kao medij kao u slučaju društveno angažirane participativne umjetnosti u kojoj umjetnici koriste djela, fotografije, osobne dokumente, priče, portrete ili gipsane figure ljudi “nevidljivih”, marginaliziranih ili viktimiziranih osoba kako bi ih kasnije pokazali i prodali u muzeje ili galerije, čak i kada se to dogodi na dobrovoljan način i uz pristanak sudionika, takav pristup nameće niz moralnih pitanja: koje pravo umjetnik ima da koristiti druge ljude u svom radu? Je li to čin iskorištavanja neprivilegiranih ljudi od strane privilegiranog subjekta? U kojem trenutku umjetnost postaje oblik iskorištavanja?Korištenje drugih ljudi kao medija ili alata za za stvaranje umjetničkog djela dovodi u pitanje etičku dimenziju participativnog rada.
Drugi problem s kojim se možemo suočiti kod participativnih pristupa kulturi ili umjetnosti je pitanje dijeljenja autorstva između umjetnika i skupine neprofesionalaca koji može stvoriti poteškoće za neke umjetnike koji žele zadržati krajnju kontrolu nad procesom i rezultatom, te čak i ako su u stanju uspostaviti dobre veze sa zajednicom s kojom rade, teško se odriču autorskog stajališta i vlasništva nad rezultatima.
Voditeljica ste projekta PAIC (Participatory Art for Invisible Comunities). Možete nam reći koji su bili glavni ciljevi tog projekta i koliko je on bio uspješan u njihovom ostvarivanju?
– Participativna umjetnost za nevidljive zajednice – PAIC je evropski interkulturni projekt transformacije izoliranih i depriviranih zajednica koji je okupljao četiri partnera iz Danske, Hrvatske, Slovenije i Španjolske s ciljem kulturne regeneracije i postizanja kulturne održivosti kroz participatorne kulturne, kreativne i umjetničke projekte te inovativan program ostvarivanja obnovljive kulture. U okviru projekta umjetnici i kreativni praktičari radili su na oživljavanju, obnavljanju, reaktiviranju i isticanju kulturnih resursa na četiri lokacije (Vis i Komiža u Hrvatskoj, Soro u Danskoj, Nova Gorica u Sloveniji i Vic u Španjolskoj) kroz participativne projekte zasnovane na kombinaciji kreativnosti i kolektivnog, osobnog i povijesnog znanja. Kroz kombinaciju različitih vrsta radionica, rezidencija umjetnika i javna događanja, PAIC nastojao je istražiti kapacitet participativnog diskursa u razvijanju kulturnih kompetencija, razvijanjem vještina i znanja koje svi ljudi trebaju kako bi stekli samopouzdanje te kompetnecije za puno sudjelovanje u suvremenoj kulturi i društvu. Posebice, pozornost je posvećena pitanju kako umjetnost pomaže u izražavanju i razvoju kulture i kako utječe na obnovu zajednica koja je vođena kulturom kao sredstvom obnove i poboljšanja kvalitete života te poboljšanja i razvoja jedinstvenih obilježja zajednica.
Aktivnosti PAIC-a osmišljene su kako bi se posebna pozornost posvetila potrebi za kulturnom regeneracijom, kao temeljnim elementom održivog razvoja zajednica, i neophodnim za njihov opstanak u vrijeme brzih promjena. Kroz osam radionica i uz pomoć šesnaest europskih umjetnika te okrugle stolove (dva u svakoj zemlji), sudionici su učili nove vještine, stjecali samopouzdanje, znanje, iskustvo i angažman, kroz punu širinu umjetničkih oblika (zvukovnu umjetnost, likovne radove, fotografiju, video, kreativni dizajn…), kako bi zadovoljili svoj puni potencijal i zaštitili, stimulirali i obogatili svoj identitet. Kako bi se stvorio novi kvalitetan skup aktivnosti temeljenih na kreativnosti i kulturnom znanju, aktivnosti radionica koristile su raspoložive kulturne resurse – opipljive i neopipljive za provedbu (co) kreativne i umjetničke aktivnosti.
Projekt se odvijao kroz četiri dimenzije: društvenu koja je imala za cilj osnaživanje prava zajednica na kulturu i kreativnost; kolektivnu čiji je cilj bio omogućiti interdisciplinarnu, interkulturnu i intersektorsku suradnju; kognitivnu za poticanje inovativnog razmišljanja kroz umjetnost, kreativnost i „know-how” te obrazovnu s ciljem širenja znanje o važnosti kulturne baštine, muzeja i sličnih institucija. Cilj je bio odgovoriti potrebama i težnjama različitih zajednica – izoliranih zajednica, socijalno i kulturno nepovezanih i ekonomski ugroženih zajednica, zajednicama kojima nedostaju socijalni i kulturni resursi i mogućnosti njihovih članova za sudjelovanje u kreativnim i participativnim procesima kao i onih koje se suočavaju s mnogim preprekama i poteškoćama u ostvarivanje svojih prava te problemima socijalizacije i integracije.
Time svime stvoreni su novi oblici kulturne i estetske produkcije koji artikuliraju njihove potrebe i probleme i vode promjeni, novi društveni odnosi kao i osjećaji pripadnosti (nove online zajednice i interesne skupine) te izgrađeni učinkoviti, pozitivni i proaktivni odnosi s lokalnim stanovništvom koji doprinose kulturnom životu i društvenoj dobrobiti uključenih zajednica.
Predsjednica ste udruge Interacta čiji je rad fokusiran na mladima i njihovoj kulturnoj, umjetničkoj i intelektualnoj kreativnosti – na koji način Interacta potiče stvaralaštvo mladih?
– Interacta od svog osnivanja intenzivno surađuje u nizu međunarodnih i nacionalnih projekata te je jedan od osnivača Međunarodne mreže za kulturno i kreativno obrazovanje ICEnet (International Creative Education Network koja okuplja niz partnera iz cijele Europe. Do sada je ostvarila uspješnu suradnju s Institutom za razvoj i međunarodne odnose i Agencijom za odgoj i obrazovanje u programu stručnog usavršavanja Kulturno i kreativno obrazovanje – obrazovanje za budućnost (kao suorganizator stručnog usavršavanja).
Interacta provodi projekte koji obuhvaćaju niz aktivnosti i događanja od radionica, predavanja, foruma, praktičnih vježbi i razmjena iskustava pa sve do tematskih izložbi kojima se želi otvoriti prostor za raspravu o mogućnostima razvijanja novih pristupa obrazovanju kroz forme kulturnog i kreativnog obrazovanja koji postupcima inkluzivnog učenja i poučavanja razvijaju intuiciju, kreativnost i inovativnost kao nezaobilazne elemente razvoja društva znanja u 21. st. Poseban naglasak dajemo pozicioniranju muzeja kao važnih obrazovnih i odgojnih ustanova u društvu, odnosno aktivnostima kojima želimo ukazati na njihovu nezaobilaznu ulogu u generiranju znanja te problem izmicanja kulture i stvaralaštva na sporedno mjesto u procesima obrazovanja.
Interacta je također sudjelovala kao partner u međunarodnom projektu “Potrebe usavršavanja i ključne vještine za umjetnike i druge kreativne praktičare za rad u participativnim okruženjima” (Training Requirements and Key Skills for Artists and other creative practitioners to work in participatory settings) svrha kojeg je izravno poticati ključne sposobnosti umjetnika i kreativnih praktičara koji rade u participativnim okruženjima te posredno razvijati kreativne potencijale i kompetencije zajednica s kojima rade.
Kada su u pitanju mladi kao ciljana skupina, suradnja s obrazovnim institucijama se nameće sama po sebi – kakva su vaša iskustva s tim institucijama te jesu li otvorene za suradnju u domeni kulturne i umjetničke edukacije i moguće proizvodnje?
Uz predstavnike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu, Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, Udruge za promicanje vizualne kulture OPA, Hrvatskog društva dizajnera, Komore arhitekata, kao predstavnica Interacte sudjelovala sam u inicijativi i koordinaciji strategije razvoja kreativnosti u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju koja je krajem 2014. g. predstavljena javnosti. Također sam izradila prijedlog projekta i razvoja strategije za kulturno i kreativno obrazovanje koji ima za cilj unapređenje kvalitete odgoja i obrazovanja kroz sinergiju između obrazovanja i kulture. Povod za pokretanje tih inicijativa upravo je bila potreba da se kulturno i umjetničko područje osnaži i počne tretirati kao jedno od ključnih uporišta i resursa za razvoj suvremenog hrvatskog društva i stvori platforma za jedinstveno djelovanje u cilju razvijanja suradnje i zajedničkih kapaciteta potrebnih za razvoj kreativnosti mladih kao temeljnog ljudskog potencijala i društvenog resursa potpuno koji je kod nas marginaliziran i ne zadovoljava potrebe naraštaja 21.
Mišljenja sam da je potrebno stvoriti zajedničku nacionalnu strategiju planiranja i provođenja novih obrazovnih modela i procesa koji obuhvaćaju i izvaninstitucionalne obrazovne inicijative te integrirati umjetnost i kulturu kao važne segmente cjeloživotnog učenja. Ključna je promjena obrazovne kulture i stvaranje suradničke kulture između obrazovnog i kulturnog sektora u svrhu unapređenja obrazovne prakse. Da bi se ostvario taj zadatak, potrebno je obrazovnu strategiju okrenuti mreži obrazovnih programa, a ne samo školama, a škole i kulturne institucije povezati u jedinstven edukativni kulturni teritorij. S druge strane potrebno je učenicima otvoriti prostor za istraživanje, promišljanje i povezivanje informacija kojima su bombardirani, a koji nalazimo u resursima kulturne i društvene okoline. Kulturno obrazovanje je jedno od važnijih sredstava koje omogućava pojedincima da se prilagode okolini koja se stalno mijenja. Današnji obrazovni sistem nedovoljno informira sadašnje i buduće edukatore (pedagoge, učitelje) o kulturnim trendovima, kao i o mogućnostima primjene informacija iz kulture u školskom kurikulumu. To je osobito vidljivo u muzejskoj djelatnosti. Danas kad je znanje više nego ikad prije postalo ključ društvene i ekonomske dobrobiti i želja za znanjem postala snažna potreba koju suvremeni čovjek nastoji zadovoljiti kroz različite medije, uz sve ostale danas dostupne medije koji služe za prenošenje znanja, muzeji trebaju zauzeti značajnije mjesto za zadovoljavanje takvih potreba. Potrebno je razvijati i jače isticati muzejske potencijale i značaj muzeja u generiranju znanja te ostvarivati specifične zadatke proširivanja muzejske djelatnosti na muzeje koji su posebno oblikovani i posvećeni djeci i mladima.
Osobno sam pokrenula takav jedan projekt – projekt osnivanja dječjeg muzeja, prvog te vrste u Hrvatskoj te organizirala i postavila niz multimedijskih interaktivnih muzejskih izložbi koje su imale za cilj educirati mladu publiku kroz muzejski postav koji omogućava ono što izostaje u njihovom redovnom obrazovanju, a odnosi se na njihovu psihološku orijentaciju (stimuliranje pravog raspoloženja), njihovu intelektualnu orijentaciju (razumijevanje sadržaja) te konceptualnu orijentaciju (razvijanje pridruženih ideja), kao vitalnih komponenata komunikacijskog procesa i procesa učenja. Projekt se provodio u suradnji s Gradom Zagrebom, Gradskim uredom za kulturu, zadobio je pozitivnu stručnu recenziju, a 2004. godine Gradsko poglavarstvo donijelo je i odluku da se započne s njegovim osnivanjem. No, do danas ta odluka nije realizirana. U nedostatku adekvatnih kvalitetnih edukativnih kulturno-obrazovnih sadržaja kako u Zagrebu tako i i u Hrvatskoj, kao mjesta prikladna i dostupna svoj djeci i mladeži i s programima usmjerenim prema njegovanju kulturnih i društvenih vrijednosti, osnivanje takvih institucija zaslužuju podršku nadležnih državnih i gradskih institucija.
***
Irena Sertić kustosica i pedagoginja; radila kao direktorica Dječjeg muzeja u osnivanju. Autorica je idejne, muzeološke, pedagoške, sadržajne i komunikacijske koncepcije Muzeja kao i niza multimedijskih, interaktivnih i edukativnih izložbi kojima promovira nove standarde u muzejskoj djelatnosti okrenute interaktivnim, konstruktivističkim pristupima izlaganja i suvremenim estetskim, didaktičkim i komunikacijskim oblicima stvaranja i prenošenja znanja u muzeju. U profesionalnom fokusu: kulturno obrazovanje i razvoj publike kroz kreativni pristup prezentiranja kulture i baštine. Objavljuje knjige za djecu i mlade, eseje i članake iz područja muzeologije i obrazovanja.
