15/05 2015
RAZGOVOR: GORAN FARKAŠ I DARIO MARUŠIĆ – “REMIKS IDENTITETA”
Metamedia Lab, Metamusic studio, Novosti
U sklopu radionice “Remiks identiteta” (25. – 31. svibnja) u organizaciji udruge Metamedij, koja je posvećena tradicijskoj glazbi nacionalnih manjina u Istri te njezinom remiksiranju kroz glazbene programe Ableton i Reason, stručnu podršku polaznicima pružit će priznati glazbenici i etnomuzikolozi Dario Marušić i Goran Farkaš. U razgovoru za Kulturistru od voditelja smo prvo htjeli doznati koja će biti njihova uloga i što polaznici mogu očekivati od njih:
Goran Farkaš: – Naša je uloga je da vodimo osnovnu radionicu upoznavanja polaznika s tradicijom. To ne znači da ćemo ih upoznati s time kako na primjer izgledaju romska tradicija, talijanska tradicija i svi njeni detalji već što zapravo jest taj termin „tradicija“. Problem je da se to danas shvaća na neki drugačiji način pa je tu i mistifikacija naše baštine, što ona jest – što je tuđe, a što naše… Na kraju krajeva danas će 90 posto ljudi koji žive u Istri s guštom i rukama u zrak otpjevati „Ederlezi“ ili „Đurđevdan“ dok s druge strane neku istarsku pjesmu većina ljudi u Istri nema šanse da će ju znati. Tu dolazimo do paradoksa da vlastitu kulturu koja je stoljetna ne poznajemo kao i onu drugu.
Dario Marušić: – Činjenica je da je danas kod nas pa i šire tradicija već dio šoubiznisa i uvelike predstavljena preko medija. Možemo ju pratiti preko koncerata, radija televizije i tako dalje, a ne u direktnom kontaktu. Nitko više ne ide na neku feštu gdje otkrije neke pjesme. To je postalo javno dobro i ljudi gube kriterije što je što, no ne kažem da je to loše. U svakom slučaju loše je ako te stvari pogrešno definiraju. Stvari prelaze od jednog do drugog i transformacija tradicije u vremenu i prostoru je neizbježna. Jedna pjesma koja je tradicionalna u nekom selu danas ne može i ne smije zvučati kako je zvučala kao prije sto ili 50 godina…
To onda ne bi bila živa tradicija…
Marušić: – Točno tako. Smisao tradicije jest da se ona transformira. Ali iako se transformira treba uzeti u obzir da moraju postojati određeni elementi koji moraju biti prihvaćeni od onih koji su nositelji te tradicije te da ju i dalje mogu prepoznati.
Da li su radionice poput ove korisne kada je u pitanju približavanje tradicijske glazbe mlađim generacijama koje na drugačiji način s njom možda i ne bi došle u susret?
Marušić: – Mislim da u ovom slučaju ne bi trebali biti preveliki optimisti. Mi tu možemo dati jednu ruku u tome i ako od deset ljudi jedan to prihvati to je velika stvar. No nije stvar samo u tome, već da se toj glazbi da jedan određeni dignitet. Dati im do znanja da ne postoji glazba koja je u prvoj ligi, drugoj ili pak petoj ligi – glazba je kakva je i svatko treba prihvatiti onu glazbu koja je njemu najbliža. Zašto bi netko trebao prihvaćati tradicijsku glazbu ako mu ona ne leži? S druge strane netko bi tu glazbu možda i u potpunosti prihvatio, ali nema priliku doći u dublji kontakt s njom. Zato im treba pružiti tu mogućnost, a mi smo tu da učinimo upravo to – da mu pružimo taj izbor…
Farkaš: – Dosta ljudi smatra da kada poslušaju stare snimke tradicijske glazbe i da su ju, kada ju reproduciraju u modernijem izrazu nadgradili. No to je zapravo jedna vodoravna linija na kojoj su svi glazbeni smjerovi, dakle ne samo tradicijska glazba, tu je i elektronska glazba i svatko nađe svoj put prema glazbi koju želi. Polaznicima želimo dati do znanja da što god naprave nije nadogradnja te glazbe – možda je njen nastavak, interpretacija, intervencija na nju… ne nužno evolucija…
Marušić: – Suštinski je to transformacija, jer ne postoji samo evolucija već i de-evolucija. U istarskoj glazbi je to poznat fenomen. Velika je većina, pa čak i apsolutna većina onih koji su slušali o tradicijskoj glazbi u školi ili na nekim radionicama doživjela upravo tu de-evoluciju. Glazba koja ima neke određene karakteristike i finese se pojednostavila. To je kao i u jeziku.
Dakle kao jezični fenomen kada se riječi banaliziraju i gube značaj
Marušić: – Netko će reći: „Dobro, ta vaša tradicija, uvijek ponavljate jednu te istu stvar.“ Slažem se, ali je to očigledno potrebno. O ovome na radionici možda neće biti riječi, ali mi konstantno govorimo o istarskoj ljestvici koja u tradiciji ne znači ništa. Nitko ne izvodi istarsku ljestvicu, to je Ivan Matečić Ronjgov izmislio – sintetizirao je tradicijsku glazbu koja i putem te ljestvice u drugom glazbenom jeziku imitira istarsku glazbu.
To je bio pokušaj kodifikacije jednog fenomena kojeg na taj način nije moguće kodificirati.
Marušić: – To je kao da ja sada govorim nizozemski. Ja mogu reći nekoliko riječi, ali ja i dalje ne govorim nizozemski već ga pokušavam imitirati…
Koji je vaš stav prema miješanju tradicijske glazbe i suvremenih glazbenih izričaja? Koji su po vama pozitivni aspekti tih kombinacija, a koji negativni?
Marušić: – Problem ne leži u pozitivnosti ili negativnosti toga, već kako ćeš to odraditi.
Farkaš: – Teško je odgovoriti da li je nešto negativno ili pozitivno. Kad smo 70-ih ili 80-ih gledali Star Trek tamo smo vidjeli da po ravnoj plohi mašu s prstom, a danas imamo smartphone. Netko govori da je to super jer nema više tipki već ravan ekran i sa smartphoneom možeš svašta. Netko drugi pak kaže da je to apsolutna nebuloza jer su se ljudi s teme apsolutno poglupavili, ali nije ih ta stvar poglupavila. Kao što je i Dario rekao, nije bitno kako gledaš na to miješanje glazbe, da li misliš da je dobro ili loše – bitno je shvatit taj izričaj, tu bit, kako tradicijske glazbe teko i moderne. Imaš mali milijun DJ-eva ili producenata koji rade takvu vrstu glazbe, ali ne znači da ju rade dobro.
Marušić: – Sad ću govoriti kao najstariji jer sam vidio sve te stvari: iskustvo nije prenosivo. Možeš mladima pokazati smjernice, ali iskustvo moraju sami doživjeti – i to je to – mlad čovjek iskustvo nije doživio. Mladi su jako brzi i misle da su sve shvatili i to je problem, a mi smo tu da ih na to upozorimo. Ja ću možda biti jako antipatičan u komunikaciji s njima, ali to je jedini način da shvate. Danas postoji neki novi alat koji ti je na raspolaganju kojega prije nisi imao i zašto ga onda ne bi upotrijebio. Problem je u tome da moraš znati i naučiti kako ga upotrijebiti i da rezultat ne bude subverzivan već transgresivan – dakle da napraviš taj korak dalje. To je kao sa đacima umjetničke škole – čim dođu odmah bi crtali kao Picasso, ali čekaj malo…
Prvo mi nacrtaj konja…
Marušić: – Baš tako – prvo mi nacrtaj konja…
Tekst i foto Boris VINCEK
Dizajn plakata Oleg ŠURAN
