10/03 2023
Odabrane finalistice i finalisti Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 7.0
Žiri u sastavu Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Marko Vojnić Gin i Marko Gutić Mižimakov odabrao je finalistice i finaliste ovogodišnjeg natječaja za Nagradu za mlade umjetnike Zlatna lubenica 7.0. Izložba će biti održana u sklopu 25. obljetnice festivala Media Mediterranea. Od ukupno 45 prijava odabrano je sedam finalistica i finalista. Proglašenje pobjednika/ce bit će održano na izložbi odabranih finalistica i finalista koja će biti otvorena 21. travnja 2023. godine u Gradskoj galeriji Pula.
Odabrani finalisti/ce:
1. Tin Andonovski, Umjetnikov Stolac
Rad Umjetnikov stolac je prostorna ready-made instalacija od tri drvena stolca u bočno posloženom nizu. Rad je nastao istraživanjem pojma umjetničkog prostora u suvremenom vremenu i problematizira prostorni odnos između stolaca postavljenih u izložbenom prostoru i prostor mjesta koje predstavlja stolac u društvenoj i životnoj svakodnevici. U nizu stolaca možemo primijetiti prva dva stolca koja se povezuju po sličnosti dok se zadnji stolac u nizu odmiče svojim izgledom, bojom, stilom, funkcijom. Stolci su okrenuti prema promatraču i stabilno stoje u prostoru osim zadnjeg stolca u nizu koji je u drugačijem položaju. Zbog svojih nepravilnih nogu koje su na donjem djelu izgorene od vatre nakošen je i djeluje nestabilno. Svojim izgaranjem gubi balans koji je prvotno imao i predstavlja nesigurno mjesto sjedenja. Ostali stolci, s druge strane, stabilni su i savršeno izvršavaju svoju svrhu. Problematika rada predstavlja prostorni pojam mjesta na kojem će umjetnik sjediti, društveni pojam mjesta umjetnika u društvu i životni pojam mjesta umjetnika u njegovoj svakodnevici. Svi stolci prikazani u prostornoj instalaciji su stilski, prostorno i vizualno različiti. Neizgoreni stolci predstavljaju povijesno-umjetničke stilove tradicionalnog umjetničkog stvaralaštva i svojom stabilnošću, prostorno monumentalni, definiraju specifičnosti i okvire umjetničkih stilova koji su se povijesno pokazali stabilnima. Stolci koji su povijesno definirani stilom, idejom i percepcijom vremena u kojemu su nastali kao i povijesnog odmaka koji to potvrđuje. Izgoreni stolac stilski je suvremen i kao takav predstavlja suvremena umjetnička djelovanja. Svojom nestabilnošću i nejasnim osnovama, prikazuje odmah od tradicionalnih praksi i komunicira s prostorom u kojem se nalazi, eksperimentira i nije ograničen stilom. (…)
BIOGRAFIJA: Tin Andonovski pohađao je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku na smjeru slikarstva koju završava 2018. godine. Također završava za prvostupnika likovne pedagogije, modul slikarstvo, na Akademiji primijenjene umjetnosti Sveučilišta u Rijeci 2021. godine, gdje je trenutno na magisteriju istog smjera i modula kiparstvo. Djeluje u području slikarstva, ilustracije i kiparstva.
2. Nikolina Krstičević, Ruke pune straha
Ruke pune straha je tekstilna skulpturalna forma kojom istražujem ideju alkemiziranja straha potisnutog u ljudskom tijelu kroz oblike, boje i repeticiju. Istražujući sebe kroz meditacijski proces stvaranja, tragam za korijenima svojih strahova osjećajući njihove senzacije u svom tijelu. Na taj način strah iz svog tijela prenosim u novostvorena tekstilna tijela, nagomilane forme punjenih tekstilnih skulptura, doslovno napunjenih strahom. Poseban fokus stavila sam na sami proces stvaranja; ciljano koristeći repeticiju tekstilnih elemenata te samih pokreta pri stvaranju rada. Ponavljajući pokrete rukom te krećući svoje tijelo u ponavljajućim sekvencama uspjela sam stvoriti veći osjećaj prisutnosti u vlastitom tijelu te tako lakše promatrati i analizirati senzacije u njemu. Ponavljajućim pokretima punjenja tekstilnih elemenata „uhvatila“ sam strah iz svog tijela i prenosila ga u novi spremnik, novo tijelo. Pristupajući tako likovnom procesu kao svojevrsnoj koreografiji ili ritualu uspostavila sam i veći osjećaj sigurnosti u vlastitom tijelu, znajući svaki sljedeći korak. Ta sigurnost pomogla mi je osjetiti senzacije potisnutog straha u vlastitom tijelu. Ono što ovim radom istražujem je ideja odjeće i tekstilnih predmeta kao spremnika emocija i energije, spremnika koji nošenjem zauvijek poprimaju dijelove našeg bića. Možemo li zaista fizički prenijeti emocije u drugu materijalnu formu ili to ostaje na razini naše mentalne projekcije? Kako bi naše emocije izgledale, kojih boja i tekstura bi bile, kada bi imale autonomiju i vlastito tijelo? Tijelo u koje promatrač može ući i iskusiti ga.
BIOGARFIJA: Nikolina Krstičević je tekstilna umjetnica rođena 1997. godine u Splitu. Završila je Dizajn tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu 2022. godine. Svoje radove tijekom studija izlagala je na raznim izložbama u SC galeriji, LAUBI, Ulupuhu, Zagreb Design Weeku, Šira galeriji… Održala je i dvije samostalne izložbe; izložbu ilustracija u splitskom Klubu Zona (2020.) i izložbu tekstilnih skulptura u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu (2022.). Osvojila je treće mjesto u kategoriji Tekstilni i modni dizajn na Zagreb Design Weeku (2021.) te izložila svoju skulpturu Ruke pune straha na XIV. trijenalu
hrvatskog kiparstva (2022.). U svom radu istražuje nesvjesno i tjelesni aspekt emocija, sjedinjujući skulpturu, tekstil i ilustraciju.
3. Mihaela Podboj, mirror me
Voda asocira na zrcaljenje i daje mi poetičnu sliku naginjanja lika nad vodenim tijelom. Promatrajući njegov odraz u vodi vidimo kako se kreće i ne podudara s opipljivim svijetom – on izmiče i pod utjecajem okolnosti mijenja oblik. Na ovom se radu boja prelijevala, nestajala, miješala u nove boje probijajući se kroz ušivenu mrežu. Svaki ušiveni kvadratić (kadar) imao je polegnutu kocku zaleđenog čaja. Led se topio tri dana u intervalima nanošenja leda. Usporedno se ideja nas tj. zrcaljeni lik razvija se u pokretu – on izmiče, mijenja se i nestaje.
BIOGRAFIJA: Rođena 1998. godine u Osijeku, Mihaela Podboj studira na Akademiji za Umjetnost i Kulturu u Osijeku na diplomskog studiju Vizualnih umjetnosti. Sudjelovala je na razmjeni studenata na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti, te na razmjeni studenata na Akademiji umjetnosti i dizajna u Stuttgartu. Izlaže na mnogobrojnim grupnim izložbama u MUO, Galeriji Waldinger, Galeriji Knifer te izlaže u sklopu projekata Drava Art Biennale 2021, Međunarodna izložba grafika i knjiga umjetnika u Rijeci 2022, Međunarodno studentsko biennale 2021, MOKONSHU (Kijev, Porto, Nanchang i Zagreb), Splitskom filmskom festivalu 2021, Da! Festival, Žene u domu kulture (Nova Gradiška), Sprudel Film Festival, U Stuttgartu izlaže na grupnim izložbama u sklopu Rundgang 2022 (rad: mirror me), izložbi rein theoretisch! – Ideenskizzen (radovi: list koji sami zacrnjujemo te neimenovane grafike kombiniranih tehnika) i na izložbi Neukalibrierung der Realität (rad: Dear diary, today I decided to question you.). Sudjelovala je na mnogobrojnim rezidencijama i radionicama od 2018. godine (Jarčevac, Kiparska radionica reljefa u Križevcima, Međunarodna kiparska radionica u Kikindi, Srbija, Umjetnička radionica keramike na Krku (Punat Sea Art), Radionica svjetlosne instalacije u galeriji Kazamat/HDLU Osijek). Radovi su joj objavljeni u časopisima: Memorijal Ive Kerdića, triennale hrvatskog medaljarstva i male plastike, Zine Without a Crown Vol XI., Magazin wheyw (ALU Sarajevo) te HAVC 2022. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i Njemačkoj. U svojem likovnom i vizualnom izražavanju koristi se različitim medijima koje nerijetko spaja; grafika, instalacija, tekstil, poezija i video.
4. Josipa Stojanović i Mario Stojanović, Nedoumica
Nedoumica je zajednički projekt sestre i brata, umjetnice i znanstvenika, u kojem isprepliću stručna znanja i iskustva kako bi materijalizirali ishodi višemjesečnih ispitivanja pojedinih nedoumica te ponudili rješenja vezana za sličnosti i razlike između umjetničkih i znanstvenih mozgova: njihovog mišljenja, shvaćanja, kreativnih procesa, analitičkih i/ili sintetičkih pristupa odabranim problemima te uopće razmišljanja o tome što i kako formira i usmjerava ljudsku svijest te njezine odnose s prirodnim i izgrađenim okolišem. S jedne strane, ambijentalna se cjelina temelji na rezultatima zadataka iz naših stručnih polja koje smo si međusobno davali. Oni se pojavljuju u obliku ready-made objekta ili građe laboratorijskih predmeta, dokumentarnih fotografija laboratorijskog rada, video projekcije rada Josipinog i Marijevog mozga, statičnih digitalni fotografskih slika biokemijske razine misaonih procesa, tekstova, itd. S druge strane, vizualizacije riješenih zadataka neizravno prenose našu temeljnu premisu, a to je međusobno poticanje na donošenje malih i velikih odluka po principu ili-ili, ili jedno ili drugo. Snimanjem EEG signala u trenutcima nedoumice, ciljalo se prikazati koji su dijelovi mozga aktivni prilikom donošenja odluke, kao eventualne razlike između „umjetničkog“ i „znanstvenog“ mozga. Tako smo pokušali izgraditi slojeviti ambijent i pokazati da je moguće uskladiti raznovrsna misaona ishodišta u jednom komplementarnom djelu.
BIOGRAFIJE: Josipa Stojanović rođena je 1993. u Osijeku. Zvanje Magistra edukacije likovne kulture postigla je 2018. g. na Akademiji za umjetnosti kulturu Osijek. Aktivno izlaže te se predstavila samostalnim izložbama 20./21. „Nedoumica“ 19./20. “Pritisak”, Lekić/Stojanović u Galeriji Cekao u Zagreb, 2018. i 2019. predstavlja samostalnu izložbu “Perfectly unperfect” u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu i u Novoj Gradišci, Poumar. Izložba “Sinkronizacije” predstavljena je 2018. i 2019. U Galeriji 90-60-90 u Zagrebu i 2019. g. u Galeriji Waldinger u Osijeku. Izlagala je rad “Autoportret” na 34. Salonu mladih te osvojila Nagradu Ljevaonice umjetnina Ujević. Uz to aktivno izlaže na skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. Od 2018.g. asistentica je na kolegijima kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje trenutno živi i radi.
Mario Stojanović rođen je u Osijeku 1991. gdje završava osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Godine 2010. seli se u Zagreb gdje upisuje Prirodoslovno-matematički fakultet smjer Molekularna biologija. Nakon uspješno obranjenog diplomskog rada na Zavodu za opću i anorgansku kemiju u Laboratoriju za kristalizaciju proteina zapošljava se 2018. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te upisuje doktorski studij Neuroznanost pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga.
5. Josipa Škrapić, Gdje pepeo susreće more
Multimedijalna instalacija, sastoji se od video triptiha, osobnog privremenog tumula (tumulus, gomila, humak) izrađenog od nakupine morske trave (posidonije) zajedno s razasutom lončanicom nalik na histarske žare. Svaki element ove multimedijalne instalacije u svrsi je artikuliranja prakse rituala. Podsjećam se na prolaznost i ljepotu prolaznosti daleko od strahova koje kao bića svjesna smrtnosti doživljavamo. Umivanjem kaduljom, simbolom mladosti i plodnosti vječna života, barem u vlastitoj teoriji, postajem besmrtna uz njenu karakteristiku vječne ženske snage, brige i iscjeljenja. Gibanjem po brežuljcima, neuspješno uzlazim i silazim niz brežuljak koji je na lokalitetu kojem se i samom ritualno vraćam (autokamp Medulin) (pr)oživljavam svoje kratkotrajno tijelo te i lokacija dobiva status ritualne lokacije. Koristim praksu aktivnog hodanja (hodanje kao razmišljanje) kroz autokamp i dokumentiram performativni pristup bliskom i poznatom mjestu te reinterpretiram histarska obilježja i različite prakse. Reinvencijom prostora, dolazim do reinvencije odnosa prema lokaciji. Suptilni pomaci i svjestan pristup akcija upućenih lokaciji, izmijenjuju percepciju mjesta i približavaju me meditativnom stanju unutar promišljanja o
smrti. Privremenost tumula od posidonije u ulozi je podsjetnika na privremenost nas dok lončanica zaziva ponovnu performativnost koja se krije iza same izrade lončanica i uništavanja istih bez priloga bogovima jer na kraju (p)ostaje(mo) samo pepeo.
BIOGRAFIJA: Josipa Škrapić (1997.) preddiplomski studij završava na Akademiji Umetnosti, na Univerzi v Novi Gorici u Sloveniji 2019. godine, studij digitalnih umjetnosti i praksa, na odsjeku suvremenih umjetničkih praksi. Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, na smjeru novih medija pod mentorstvom Andreje Kulunčić. Članica HDLU Istre, Društva vizualnih umjetnika – CRUX i udruge Forma kroz koju piše projekte i osmišljava programe. Izlagala na više skupnih izložbi u Hrvatskoj i Sloveniji, predavala o suvremenim umjetničkim praksama u sklopu projekta Udruge Metamedij, Novomedijski kultivator. U svom se radu bavi kulturološkim pitanjima i fenomenima, kao i osobnim iskustvima i introspekcijom kroz razne medije.
6. Branimir Štivić, M I J E H
M I J E H je istraživanje medijalnosti zraka, otvorenosti respiratornih tijela prema atmosferi i disanja svih živih i neživih stvari (engl. things). Fascinacija zrakom i atmosferom dolazi od pomisli na činjenicu da, uronjeni u zrak od početka bivanja, s plućima kao prvim organom koji je nakon rođenja suočen s percepcijom prostora, zanemarujemo početnu činjenicu da smo kao respiratorno tijelo dio sustava atmosfere. Disanje nije prvenstveno relacija prema objektima nego prema atmosferi, a koža je krhka opna koja dijeli dva zrakom ispunjena prostora, unutra i izvana. Sustav respiratornih tijela/zračnih vreća (engl. windbags) i akciju disanja možemo zamisliti kao ritam plaćanja dugovanja kisika u stalnoj ekonomskoj igri inflacije tijela. M I J E H je modularni zračni sustav baziran na ekspiraciji, inflaciji i koliziji zraka s okolnim objektima. Rad se sastoji od zračne turbine, sintetičke tkanine, bioplastike, divovske trske (Arundo donax), custom elektronike/mehanike/softvera i dišućih tijela. Vreće ispunjene zrakom reproduciraju ritam izdisanja putem izmjerene lokalne promjene u količini izdahnutog ugljikova dioksida (CO2). Zrak koji teče iz spremnika aktivira piske od trske i mjeda koji reproduciraju zvuk. Divovska trska biljka je Mediterana koja koristi zračne komore uz biomasu kao alat za brzi rast. Trska se baš zbog šupljina koristila za izradu tradicionalnih instrumenata i dijelova instrumenata poput pisaka za mješine, diple i sopile. Upravo su mješine tehnološki produžeci pluća za prenošenje akcije ili konverziju zraka u vjetrene oscilatore i sonorne objekte. To su instrumenti potencijalne vokalnosti kože koja priča svoju priču napinjanjem i ispuhavanjem.
BIOGRAFIJA: Branimir Štivić (1991., Cerić) diplomirao je Nove Medije na ALU u Zagrebu (2021.) i Informacijsko i Programsko Inženjerstvo na Fakultetu Organizacije i Informatike u Varaždinu (2015.). U svojem umjetničkom radu bavi se zvučnim i svjetlosnim instalacijama, a/v performansom, živim filmom, expanded-cinema performansom, programiranom umjetnošću, umjetnom inteligencijom i zvukom za suvremeni ples. Pretežito počinje od zvuka, a tehnologiju i programski kod u recentnim radovima koristi kao glavni medij za multidisciplinarni pristup u istraživanju medijalnosti zraka, disanja, vjetra, pneumatike, tla, LED tehnologije, fizikalnošću piksela, izgubljenih materijala (“lost footage”), neuralne sinteze, animizma, vitalnosti objekata i materije u doba tehnosfere i antropocena. Član je umjetničkog kolektiva “ARBAJT” koji propituje teme povezanosti između umjetnosti i rada. Surađivao je sa DB Indoš: Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, u performansu “I:O:” i “Kužni Ifrit”, te je izlagao na grupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, GMK, Atelijeri Žitnjak, Lazareti, Šira, Prozori, Laubi, Pogonu jedinstva, Kazamatu, NMG@Praktika i Galeriji SC. U sklopu umjetničke rezidencije “on-the-fly” nastupio je u “Het Orgelpark” u Amstedramu, a izvodio je na festivalima Device_art 7.021, 25fps-a , Vector Hack, ZEZ, SineLinea, Monoplay, Barutana te Sonica(@Cankarjev Dom). Kroz rezidenciju i suradnju ZEZxSonica festivala odabran je kao umjetnik SHAPE+ platforme. Sudjelovao je na Reassemble
Lab: Weatherscapes laboratoriju u organizaciji FIBER festivala Amsterdam.
7. David Wilhelm, Kroz prostore
Instalaciju Kroz prostore čini video koji se projicira na oslikanoj tkanini. Rad sam realizirao kao zvučno-vizualno-tekstualni eksperiment. U njemu tematiziram digitalizaciju, prevođenje prostora iz stvarnog u virtualno i obratno, ljudsko tijelo u tom prostoru, stvarnost/virtualnost, vlastito tijelo kao subjekt/objekt, (ne)mogućnosti identiteta u kontekstu (ne)ograničenosti digitalnih i fizičkih prostora. Ovaj slobodni narativ prati biće koje putuje kroz prostore, među kojima je kao konačno odredište odabralo prirodu. Njegova se vrsta bliži kraju, ne poznaje slobodu, jer je zaglavljena u digitalnim prototipovima različitih vrsta prostornosti. U šumi kroz razne akcije pronalazi slobodu te na koncu nestaje. Biće prilikom putovanja štiti tkanina u koju je ogrnuto, ista ona na koju se video projicira. Preklapanjem različitih kadrova, boja i tekstura, igrajući se slaganjem tih segmenta, sam film postaje vlastiti prostor i okvir svoje prostornosti. U procesu je prvo nastao videomaterijal, nakon čega sam napisao tekst/scenarij, koji je diktirao daljnji korak – montažu. Sam eksperiment montaže, kao i digitalno manipuliranje slikom i voice-over, bili su jednako bitni kao i eksperiment snimanja samog materijala. U radu istražujem prostornost stvarnog i virtualnog svijeta, miješajući te dvije „realnosti“ preklapanjem vizuala poput snimaka snimljenih kamerom i mobitelom te 3D meshova, odnosno skenova lokacije ili onih koji su ručno napravljeni pomoću 3D softvera.
BIOGRAFIJA: David Wilhelm (2000.) studira na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu od 2020. Izlagao je na grupnim izložbama u Zadru i Zagrebu, sudjelovao na rezidencijama Rajski vrt u Balama i What’s masc? u Berlinu 2022. godine. U svojoj umjetničkoj praksi istražuje odnos digitalnog i fizičkog, queer identitet, eksperiment u zvuku, tekstu i videu.
