05/11 2020
Matija Debeljuh
Matija Debeljuh rođen je 1980. u Puli. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu – Dizajn vizualnih komunikacija – video oblikovanje u klasi prof. Vlade Zrnića. Predstavljao je Hrvatsku na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana. Do sada je izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Puli, Rovinju, Rijeci, Zagrebu, Sarajevu, Trstu, Ateni, Vilniusu, Briselu… Sudjelovao je na brojnim radionicama u Hrvatskoj i inozemstvu (Sarajevo Talent Campus, projekt Sarajevo Grad Filma i Berlinale Talent Campus). Eksperimentalni filmovi i video radovi Matije Debeljuha prikazivani su na međunarodnim festivalima gdje su osvojili i značajne nagrade. Filmografija/videografija: K51, La cantina di ferro, Opsesija, Contrada, Grad od Čelika, Gubilište (u produkciji). Uz Branku Benčić osnivač je Apoteke – Prostora za suvremenu umjetnost.
Rane 2000-e i stasanje scene
Razgovor smo otpočeli s osvrtom na razdoblje Debeljuhova odlaska na studij u Split kasnih 90-ih kada je, kaže Debeljuh, scena, u tom «post-ratnom» periodu, bila nikakva.
MD: Čini mi se da je tada svaka manja inicijativa ili intencija da se nešto napravi bila primijećena jer se zapravo ništa nije događalo. Opet, tek nakon faksa negdje počinješ zapravo shvaćati te dinamike koje te na kraju krajeva zanimaju, nakon što se recimo tražiš u smislu nekog svog umjetničkog izričaja pa onda ustvari pratiš sve živo, od dizajna do filma. Sjećam se da je ranih 2000-ih, možda baš tamo nakon što sam završio faks, krenuo Polis, a iz ranijeg perioda mogu se sjetiti inicijativa poput Ars Attacka. To je pokrenula Gorka Cvajner, i okupila mlade kustosice. Tada sam počeo i surađivati s Brankom Benčić. Što se tiče šireg, istarskog konteksta, zapravo sam se iz te potrebe da se nešto ovdje dogodi i vratio iz Splita. Tada su se svi moji raštrkali, što po Zagrebu, što po Splitu, a ja sam se vratio s intencijom da se i ovdje počne graditi neka scena. Nije mi doslovna intencija bila svojevrsna decentralizacija, do toga je nekako spontano došlo kasnije. Jednostavno, htio sam da se i ovdje, u maloj sredini, događa neka suvremena umjetnost. Svakako, danas je povratak ili selidba umjetnika u manje sredine odraz i određenih politika, od visokih najamnina za radne prostore nadalje. Tada mi se Vodnjan činio idealnim u smislu nekog gradića koji bi se mogao puniti kvalitetnim i zanimljivim sadržajem. Dok sad već primjećujem da predugo stagnira i radi se o političkim odlukama o kojima zapravo ovisi hoće li neki prostor zaživjeti kao grad.
O prostoru za rad i Apoteci
MD: Zapravo sam oduvijek imao atelje kao neki svoj prostor za rad, mini studio koji bi si postavio doma, iako nikad nisam imao službeni atelje kao što ga sada imam u Apoteci. Činilo mi se zgodno imati studio koji neće baš biti lociran u prostoru u kojem i živim. Grad Vodnjan je pokrenuo inicijativu da da umjetnicima napuštene prostore na korištenje, i Apoteka mi se učinila najatraktivnijom. A i zbog nekakvog simboličnog momenta obnove Apoteke. To može sada zvučati banalno, ali zanimalo me kako taj napušteni prostor sačuvati u smislu kulturne baštine, a opet suvremeno interpretirati. Dakle ne konzerviranje i skladištenje već aktivno, suvremeno promišljanje tog prostora. Ljudi su se sad već pomalo navikli, ali ranije, 2013. kad je Apoteka tek krenula, to je baš bilo radikalno. Mislim da se i dan danas ljudi pitaju što znači primjerice ta jedna slika, znaš ono, sredina je takva da jednostavno pruža otpor onome što ne razumije.
Zapravo sam dosad cijelo vrijeme živio u Puli, a radio u Vodnjanu. Sad radim većinom u Vodnjanu, koji je ustvari periferija Pule, koji nije toliko razvijen i toliko kontaminiran. Mislim da jedan ovako mali gradić ima stvarno puno potencijala, jako je blizu Pule, a istovremeno mu ona nije konkurencija i smatram da se mogu dobro nadopunjavati. Vodnjan kao taj neki bliski pitoreskni moment u neposrednoj blizini Pule zapravo i je neka vrsta prednosti. Mi koji ovdje živimo i radimo već smo se i naviknuli, ali kad dođu ljudi iz drugih sredina, oduševe se sa samim Vodnjanom koji po meni ima puno neiskorištenog potencijala.
Naša je intencija kad smo osnivali Apoteku bila da radimo program kojim će se predstavljati umjetnici mlađe generacije. Bitno nam je da su to umjetnici koji se bave nekim vlastitim eksperimentima i koji su u tome na određen način dosljedni. I to je zapravo oduvijek bila nit vodilja. Čini mi se da je danas sve toliko objedinjeno da su svi umjetnici na neki način interdisciplinarni, bave se raznim stvarima. Govorim to polazeći i od vlastitog rada i interesa. Uz kustosko promišljanje Branke Benčić, umjetnike koje predstavljamo u Apoteci veže autentičnost i kritički stav prema vlastitom radu i nastojimo ponuditi ono po nama aktualno i suvremeno u umjetničkom polju.
O institucionalnom krajoliku u Istri i MSUI
MD: Surađivao sam s MSUI kad je tek počeo s radom. I zaista su krenuli s nekim dobrim namjerama, čak su u predprostoru muzeja imali MSUI Studio, tako nekako, gdje su pozivali mlade umjetnike koji su tek završavali akademiju da naprave mini preview svog rada. To je pokrenuo i dosta dobro promišljao Mladen Lučić. Ali kasnije, ako bih se s nekim kritičnim stavom osvrnuo na MSUI, najviše zamjeram što je taj muzej ostao nekako provincijalan, što se nije krenuo dalje umrežavati, što i ako je postojala intencija da se nešto dogodi, to je jednostavno predugo trajalo i još uvijek traje. Muzej predugo stagnira. Dobro je krenulo s inicijativama poput «Tu smo» također Mladena Lučića i nekih intervencija u prostoru, ali kao da se prebrzo ispuhalo i sad već dugo stagnira. Muzej se teritorijalno dosta dobro mogao pozicionirati i plasirati. Čini mi se da je Pula uz sve što nudi u turističkom smislu, mogla imati i kvalitetan kulturni i suvremeno umjetnički sadržaj. Nisu svi turisti oni koji kupuju peraje i jedu sladoled već traže i kvalitetan kulturni sadržaj. Muzej se mogao okrenuti k nekim velikim i interesantnim tematskim izložbama, što se nije dogodilo. Nekako nisam siguran da lokalni umjetnik, uz sav talent, ipak ne može privući veći broj posjetitelja. Konačno, uvijek je to stvar politika koje usmjeravaju tokove i koje utječu na rad institucija.
Čini mi se da se sve sada raspalo. Recimo kad je krenuo i Cinemaniac, ranih 2000-ih dogodio se i MMC Luka i HDLU Istre, bilo je puno više programa. Sjećam se projekta odnosno izložbe Multimeridian koji je bio dosta dobro organiziran. I tu smo mi, kao mladi umjetnici tek po završetku studija pronalazili neki prostor za sebe, činilo se da je scena bogata i međusobno smo se družili. Nekako mi se uvijek čini da je prisutan taj problem u Istri, da ljudi rade nekako individualno i introvertirano sami za sebe, ali međusobno nisu upućeni u ono što drugi rade. I to je bila jedna od intencija Apoteke – međusobno povezivanje i predstavljanje. Činilo se, uz festival Polis Jadran Europa i ove nabrojane prostore, da je sve tih ranih 2000-ih bujalo. Trenutno kao da sve stagnira ili se ugasilo. Iz današnje mi se perspektive čini da će opstat samo oni koji su najustrajniji i koji imaju najprecizniju ideju što žele raditi. A sve ono što, što bi se reklo da «talasa», izumire. Čak imam osjećaj da iz pozicije financiranja, recimo županijskih ureda, da je taj stav «tko preživi, pričat će». A upravo bi nas Županija trebala sve podržavati jer nezavisna scena je ta koja stvara najživlji kulturni sadržaj. Nastavno na to, mislim da su zapravo institucije i bile i još uvijek jesu inertne u tom smislu. Mislim da su neprofitne organizacije one koje imaju više entuzijazma i puno su efektivnije i dinamičnije u djelovanju i strukturi. Nemaju taj osjećaj da su na nekom radnom mjestu gdje imaju zavezane ruke. Ali to je opet odluka, u smislu da odlučiš u kojem ćeš kontekstu djelovati, osobno ne mogu zamisliti da radim u nekom uredu, u nekom uobičajenom radnom vremenu… S druge strane, kao institucija uvijek ovisiš o nekoj političkoj strukturi pa ne možeš biti previše kritičan i onda baš tu, iz te pozicije nezavisnog sektora imaš mogućnost reći ono što misliš i trebalo bi zapravo biti normalno da se ne ograničavaš s tom nekom strukturom kao što se događa u institucijama. Mislim da je tu važna ta želja za umjetničkom proizvodnjom i nekim kritičkim stavom.
