17/10 2019
„Kreativna jesen u Istri“: Održan Okrugli stol “Intervencije umjetnika u javnom prostoru”
Okrugli stol „Intervencije umjetnika u javnom prostoru – prošlost i sadašnjost, mogućnost razvoja gradova“ u organizaciji Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika, Istarske kulturne agencije i Arena Hospitality Group u utorak, 15. listopada u hotelu Park Plaza Histria, a u sklopu programa “Kreativna jesen u Istri”.
Kao uvertira u okrugli stol svečano je otkrivena skulptura Đanija Bulića naziva “Ples” u vanjskom prostoru hotela. Autora i njegov rad predstavila je povjesničarka umjetnosti Gordana Trajković koja je kazala da „njegove metalne forme, a to se odnosi i na ovaj njegov rad, uvijek su točno na granici apstrakcije i figurativnosti, a promatrač nikad nije načisto uživa li samo u majstorski izvedenoj apstraktnoj formi u metalu ili naslućuje odnosno jasno iščitava “oblik” i “priču” koju stvaraju silnice fino uravnoteženog odnosa ploha, površina, volumena i prostora.“ Sam autor je izjavio da je rad „rezultat procesa traženja prividno nemoguće ravnoteže između dva različita volumena. Skulptura predstavlja ples muškarca i žene, odnos njihovih emocionalnih reakcija prikazanih kroz oblik hiper-kocke i utjecaj pokreta na taj konkretan oblik.“
„Kreativna jesen u Istri“
Na okruglom stolu je okupljene pozdravila moderatorica Suzana Jašić koja je predstavila govornike, a riječ je prvo dala Aleksandri Vinkerlić iz Istarske kulturne agencije koja je govorila o ostalim programima „Kreativne jeseni u Istri“.
– Kako nam se bližila jesen shvatili smo da imamo nekoliko projekata koji imaju niz dodirnih točaka koje se nadovezuju na postojeću Istarsku kulturnu strategiju, a koji su poticaj i da se otvore neke nove teme koje će biti izazov za sljedeći IKS koji je u pripremi za 2020. godinu i koji će biti usklađen i s novim proračunskim razdobljem Europske unije od 2021. do 2027. godine. Prvo ću spomenuti donatore i zahvaliti im što potiču naše aktivnosti, a počinjemo od ovog okruglog stola kojeg financijski podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture RH. Sljedeća aktivnost koju ćemo najaviti, a koja je financirana od strane Europskog socijalnog fonda te koju provodi Labin Art Express kroz program DKC Lamparna ima za cilj razviti sudionički model upravljanja tim društveno-kulturnim centrom kroz jedno javno-civilno partnerstvo, a bit će održana 13. i 14. studenog u Labinu. U Lamparni ćemo raspravljati o mogućnostima razvoja DKC-a kao jednog svojevrsnog klastera kulturnih industrija u Istarskoj županiji. Dotaknuti ćemo se i tema pozicije umjetnika na tržištu rada s naglaskom na mlade koji tek završavaju umjetničke škole i akademije – na koji se način oni u to tržište mogu uključiti te postoji li uopće tržište umjetnina u kojem bi oni mogli sudjelovati. Treća i četvrta aktivnost provodi se u okviru Mi+ platforme, a radi se o dvije panel diskusije: jedna je zakazana za 4. prosinca kada ćemo se osvrnuti na postojeću kulturnu strategiju i njenu evaluaciju, a kroz drugu panel diskusiju koja će se također održati u prosincu i čiji ćemo datum objaviti na našim Facebook stranicama, tematizirat ćemo medijsku umjetnost u formalnom obrazovanju. Dakle koji nam izazovi i prilike predstoje s obzirom da kurikularna reforma zahtjeva i neke nove kompetencije onih koji predaju i dijele znanje s učenicima, kazala je Vinkerlić.
Uslijedilo je predstavljanje knjige „Anamnesis – dijalozi umjetnosti u javnom prostoru“ o kojoj je govorila njena autorica Sandra Uskoković i koje je poslužilo kao uvod u temu okruglog stola. Knjiga predstavlja radove hrvatskih umjetnika od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas te one radove koji istražuju kako percipiramo, zamišljamo i doživljavamo te na koji način oblikujemo javni prostor.
Rekonstrukcija izgubljenog i zaboravljenog
– Iznimno mi je drago da mi je poziv došao od Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika i to velikim djelom zbog toga što moja knjiga doista polazi od tog interdisciplinarnog pristupa što danas baš i nije toliko slučaj u pitanjima gradova, urbaniteta i tome slično. Naslov knjige „Anamnesis“ znači prisjećanje, dakle skupljanje onoga što je zaboravljeno ili izgubljeno. Međutim riječ anamnesis ima i dugo značenje, a to je rekonstrukcija tog izgubljenog i zaboravljenog kako bi se stvorilo nešto novo. Impuls za pisanje bio je kako da onome što knjiga prikazuje, dakle probleme našeg društva koji se najbolje reflektiraju u javnom prostoru, kako njih kroz umjetnički diskurs približiti lokalnoj zajednici i široj publici te kako ukazati na te cezure i raskole u društvu, a to se reflektira i na urbano planiranje i zamišljanje gradova danas. Svima nam je jasno da je danas pitanje javnog prostora goruće pitanje prije svega jer pripadamo tranzicijskim zemljama što znači da je to pitanje ne samo Hrvatske već čitavog regiona i dobrog dijela istočne Europe. Radi se o fenomenu gdje se unutar procesa tranzicije dolazi do redukcije javnog prostora u gradovima i njegovog minimiziranja usred privatizacije i ekonomske eksploatacije javnog prostora. S druge strane, danas u postmodernističkom diskursu koji još uvijek traje ne samo za zemlje tranzicije nego i šire u Europi imamo taj fenomen estetizacije gradova – sve se svodi na sliku, brend i imidž koji je zapravo samo jedna kulisa iza koje nema onoga što čini urbanitet. Tu dolazimo do dijaloga jer umjetnost je jedna vrsta suvremene društvene komunikacije, a dijalog je nužan za bilo koje poimanje grada i urbaniteta jer komunikacija polazi od latinske riječi communio dakle potrebe za dijeljenjem zajedničkog prostora. Za pisanje ove knjige posegnula sam za interdisciplinarni pristup gdje sam zahvatila urbanu antropologiju, geografiju, filozofiju, sociologiju i šire humanističke discipline i htjela sam kroz te odabrane umjetničke prakse ukazati da nisu samo urbani dizajneri i arhitekti ti koji promišljaju prostor. Ti umjetnici promišljaju prostor ukazujući na probleme nestanka tog prostora ili njegovog negativnog transformiranja. Ta potreba za dijalogom na koju oni ukazuju govori o javnom prostoru koji nije isključivo definiran fizičkim parametrima. Danas je javni prostor puno širi pojam – on je i prostor medija i politike tako da su neka poglavlja posvećena upravo tome, dakle prostoru koji zahvaća prostor debate i diskusije. Puno me ljudi pitalo zašto sam odabrala baš te interdisciplinarne umjetnike čiji radovi izlaze iz muzeja. Radi se dakle o umjetnosti koja nije institucionalna i koja se pokušava približiti ljudima s ulice i ući u teme koje su iz svakodnevnog života. Obradila sam i pitanje memorije i zaborava koje se isto reflektira u javnom prostoru, a tu govorimo o uništavanju i devastaciji spomenika u periodu tranzicije, kazala je Uskoković.
Izvorna umjetnička djela u javnim i privatnim prostorima u gradu Puli
Gordana Trajković je potom održala kratko sumarno predavanje o gradnji i urbanističkom razvoju Pule u kojem se dotaknula svih faza razvoja grada od prapovijesne gradine, preko perioda Rimskog carstva, Mletačke republike, Austrougarske monarhije do današnjih dana i zapitala se po kojim ćemo građevinama pamtiti sadašnje vrijeme i hoće li to biti rotori i trgovački centri.
HUIU je u suradnji sa studentima 1. godine diplomskog studija Fakulteta ekonomije i turizma iz Pule, smjer Turizam i razvoj, tijekom prve polovice 2019. proveo istraživanje o prisustvu izvornih umjetničkih djela u javnim i privatnim prostorima u gradu Puli. Istraživanje je predstavila Kristina Nefat koja je naglasila da se radi zapravo o pilot istraživanju jer postoji prostor za puno opsežnijim radom.
– S obzirom da nisu svi studenti iz Pule mi smo im dali neke smjernice i lokalitete kako bi se lakše snašli. Ono što je bio njihov zadatak je da ta umjetnička djela i intervencije u prostoru opišu, zatim opišu njihovo stanje i pokušaju otkriti tko je autor i koje je godine to djelo nastalo. Ukupno su mapirali 50-ak umjetničkih djela, no to naravno nisu sva jer ih ima puno više. Oni su zaključili da je većina umjetničkih djela u relativno dobrom stanju, no neka su i devastirana prilikom prenamjene prostora. U svom tom radu najveći im je problem predstavljalo detektiranje autora nekih djela jer većina ih nema potpis niti godinu stvaranja. Problem je bio i shvatiti kontekst njihovog postavljanja u taj javni prostor jer se jednostavno ne zna zašto se neka djela nalaze tamo gdje jesu. Neke institucije koje bi to trebale znati ne znaju porijeklo umjetničkih djela i zašto su tamo. S obzirom na svu tu problematiku trebalo bi po nama napraviti jedno detaljno istraživanje i detaljan popis tih umjetničkih djela pa da se nakon toga putem nekih fondova financira njihovo obilježavanje kako bi javnost mogla znati o čemu se radi. Iz analize je proizašlo da su neki autori više prisutni pa imamo preko desetak umjetničkih djela Moccenija koji je jedan od bitnijih autora, ali tu se onda postavlja i pitanje zašto ima toliko njegovih skulptura u gradu pa smo na internetu otkrili da ih je on gradu donirao. To pak otvara novo pitanje, a to je mora li sve ono što mu se donira grad javno izložiti – bez promišljanja, bez arhitekata i urbanista te na kraju bez mišljenja lokalne zajednice i javnosti. Studenti su kroz ovo istraživanje naučili nešto novo i sada imaju neki drugačiji pogled na grad i to je ono što bi trebalo naglasiti. Dakle edukacija ide prije svega jer kada lokalna zajednica zna gdje živi i kada može ono što vidi dok hoda po gradu kontekstualizirati tada će se drugačije odnositi prema gradu i samim time će se kultura življenja u tom gradu podignuti na neku više razinu, kazala je Nefat.
Nikad se ne radi ono što tržište želi – radi se nešto što će se tržištu nametnuti
Prisutnima se potom obratila umjetnica Dragana Sapanjoš koja je nakon završene akademije živjela i radila u Milanu i koja je bila proglašena jednom od tri najboljih mladih umjetnika u Italiji.
– Ja prije svega dolazim iz nekog drugog okruženja jer je Italija od kulture i skulptura u javnom prostoru napravila određeni trademark, ali se nije zadržala na nekoj povijesti već to i dalje goji i od toga radi biznis. Budući da smo u ambijentu hotela zanimljiv je primjer jednog hotela u Italiji koji je ugostio nas umjetnike da svatko oblikuje sobu koja mu je dodijeljena. Ne govorimo o dva tri umjetnika koja su dala dvije tri slike već o 40-ak umjetnika koji su u potpunosti oblikovali isti broj soba. Mogli bi reći da je to nametanje kulture pa javnost dođe do nje htjela to ona ili ne. Na Piazza del Duomo u Milanu svakog se mjeseca mijenjaju skulpture, a na trgu je i jedna velika galerija u kojoj se konstantno izmjenjuju izložbe. Doći iz jednog takvog okruženja u Istru bilo mi je i još uvijek mi je šokantno. Konkretno, na mom primjeru, meni u sedam godina otkad sam se vratila nitko nije pokucao na vrata studija. Imam diskretan CV, izlagala sam u Tateu, u Milanu i po cijeloj Italiji, no nitko mi nije došao pokucati na vrata da vidi što radim. Svi imaju neku ideju što ja to radim i svaka je kriva. Meni je ovdje jedan skroz čudan odnos prema kulturi jer u principu i nemamo odnos i sve u svemu je to tužno. Definitivno se treba raditi na edukaciji, ali bi trebali i shvatiti što imamo jer ono što će povijest pisati iza nas je ono što mi pustimo, kazala je Sapanjoš.
Moderatorica Jašić je na to rekla: – Neoliberali bi na to rekli da ne radite ono što Tržište želi.
– O tome bi se dalo raspravljati satima. Nikad se ne radi ono što tržište želi – radi se nešto što će se tržištu nametnuti. Još uvijek nismo samo tržište, ali biti ćemo – razlog tome je što ovdje ima praznih stolica“, odvratila je Sapanjoš i pokazala prema publici.
Ljudi su estetska bića koja žive bolje u harmoničnijem okruženju
Moderatorica je od slijedeće govornice, Kristine Artić Rakitovac htjela doznati može li i na koji način društveno odgovorno poslovanje promijeniti ovu crnu sliku.
– Radi se o kompleksnom pitanju. Živimo u vremenu koje je izazovnije nego ikada. Vrijeme 21. stoljeća je puno mračnije i neodgovornije od Srednjeg vijeka. Neoliberalna politika koja je dominantna zadnjih 50 godina nas je dovelo u situaciju da je danas sve na prodaju. Čitala sam članak u kojem se navodi da žene u Indiji, kako bi zadržale svoj posao na polju, moraju izvaditi maternicu da bi bile produktivnije. To je danas u Indiji, a sutra tko zna gdje. Živimo u vremenu u kojem je sve na prodaju i u tom smislu nemamo izbora i moramo govoriti o odgovornom poslovanju jer nije više pet do 12 već je 12 i 10. Ja još uvijek gajim nadu da se nešto može promijeniti i u tom kontekstu predajem studentima i želim u njih usaditi onu temeljnu ideju ekonomije koja je nažalost danas potpuno iskrivljena. Riječ ekonomija polazi od dvije riječi – oikos i nomos – oikos je dom, a nomos su pravila. To znači odgovornost za upravljanje svojim domom. Teme kojima se ja bavim se dotiču kulture indirektno jer je kultura dio održivog razvoja i društveno odgovornog poslovanja. Sve je više autora koji govore da se u ovim uvjetima neoliberalne ekonomije gube kulturni identitet, lokalni običaji, tradicija i sve je više lokalnih zajednica koje to osjećaju kao jedan teret. S jedne strane žele biti dio globalizacijske slike, pogotovo oni koji se bave turizmom, ali s druge strane vidimo da se brojne lokalne zajednice jako bune protiv toga, kazala je Afrić Rakitovec i spomenula primjer Barcelone i Venecije gdje se građani bune jer njihovi gradovi gube svoj identitet, a u Hrvatskoj ne možemo zaobići primjer Dubrovnika.
– U tom kontekstu društveno odgovorno poslovanje ima smisla i nije samo prazna riječ. Postoje tvrtke koje zaista tako posluju. Uostalom korijen riječi kompanija ili company dolazi od dvije riječi com i panis, a to znači stvarati kruh zajedno ili dijeliti kruh. To zapravo znači da kompanije nemaju drugog izbora nego preuzet odgovornost za utjecaj na zajednicu ne zato što su dobre jer tu se ne radi o dobrim ljudima i dobrim korporacijama, nego se radi o tome da se iz te lokalne zajednice crpiš resurse, koristiš ljude i u konačnici im prodaješ proizvod ili usluge stoga ako si neodgovoran prema toj lokalnoj zajednici kad tad nestaješ. Nesreća je u tome da ne nestaješ samo ti već i ta lokalna zajednica. Naša velika odgovornost u 21. stoljeću je da te trendove promijenimo. Čitali ste sigurno te scenarije da smo ugrozili ne samo prirodu već i ljudske resurse jer smo ih doveli u stanje velikog stresa i nekvalitetnog života. Pokazatelji za životni vijek onih rođenih u 2018. godini nam kažu da će biti kraći za mjesec dana. To je prvi put da nam se to događa, ali bilo je i logično i očekivano da će tako biti jer je nemoguće živjeti u uvjetima visokog stresa, jesti nekvalitetnu umjetno proizvedenu hranu u onečišćenom okolišu i onda očekivati produljenje životnog vijeka na prirodan način. Meni nadu daju kompanije koje odgovorno posluju – nema ih puno i sa studentima ih redovno posjećujemo. To nisu kompanije koju su čudne ili savršene ili nemaju poslovnih problema, ali ono što ih razlikuje su načela na kojima donose odluke. Sami otvoreno govore o sebi na način da imaju problema i sa zaposlenicima i sa kupcima i ponekad i sa partnerima, ali tu uvijek postoje vrijednosna načela kojih se nastoje držati. Ne savršeno, ali koliko je moguće. Kompanije i trgovačka društva su itekako odgovorne za održavanje kulturalnih identiteta zajednice u kojoj nastaju. Javni sektor nije isključen iz sfere odgovornog poslovanja, a buduće da živi i posluje s javnim novcem možda ima još veću odgovornost, kazala je Afrić Rakitovec i dodala da su ljudi estetska bića koja žive bolje u nekom harmoničnijem okruženju.
– Tome svi možemo doprinijeti, mogu i tvrtke i javni sektor te i mi kao pojedinci. Što više znamo to postajemo zahtjevniji i to je dobro jer onda možemo utjecati da procesi idu u smjeru općeg dobra, a ono što ne možemo zanemariti su generacije koje dolaze iza nas. Kada se budemo okrenuli natrag vidjet ćemo što smo ostavili, no nisam sigurna da je baština postmoderne tako jako velika. Uz svu ovu silnu tehnologiju trebali bismo imati kvalitetniji život, no ne izgleda mi da ga u konačnici imamo, zaključila je Afrić Rakitovec.
Kako zadržati građanstvo u gradovima?
Od arhitektice Brede Bizjak, moderatorica je htjela doznati nešto više o njenom angažmanu u revitalizaciji javnih prostora u Ljubljani i Puli.
– Većina mojih projekata do sada bila je vezana za javni prostor. Moj put je započeo s projektima uz rijeku Ljubljanicu i to baš s Turističkom zajednicom grada Ljubljane. Nakon pobjede na jednom natječaju taj projekt nije kretao u realizaciju te je TZ krenuo s malim intervencijama uz obalu i naši su se putovi sreli. Nakon dobrih 50 godina što se nije uopće interveniralo u obalu napravili smo jedan privremeni paviljon koji je poslije ostao tamo još deset godina jer su ga ljudi zavoljeli. Taj projekt je pokrenuo jedan domino efekt uređenja obale u Ljubljani za što smo kasnije dobili cijeli niz nagrada. To je u meni pokrenulo jedan osoban odnos s javnim prostorom i tu je krenulo i teorijsko istraživanje socioloških tekstova na tu temu. Došavši do zaključka da javnog prostora više nema kao što ni javnog čovjeka više nema kao takvog vidimo da se javni prostor pretvorio u kulisu nekih efekata te estetskih i osjetilnih kratkih doživljaja. Na to jako utječe velika fluktuacija ljudi koji obilaze gradove isto tako kao što odu na sladoled, kao što konzumiraju neku večeru ili kupuju par cipela – znači neki jako usputan doživljaj koji se nažalost jako brzo zaboravlja. Dojam gradova i javnih prostora postaje trenutačan. Ne pomaže ni to da se ljudi koji su do malo prije bili građani centara iseljavaju baš i zbog pojava gentrifikacije koji se javljaju u turističkim središtima. Taj pojam nije vezan samo za Pulu već i za sve turističke gradove svijeta i ne možemo ga zaobići nego trebamo naći neke poluge kako se s time nositi odnosno kako zadržati građanstvo u gradovima. Tako je nastao i projekt Otvoreni grad gdje sam sa kolegama te s pulskim udrugama pokušala razmotriti na koje načine se može s nekim privremenim korištenjem potaknuti razmišljanje o nekim napuštenim mjestima Pule koji su donedavno bili javni prostori, a postali su privatni. Zapravo je tu nastala jedna prekrasna suradnja s više udruga i slobodnih umjetnika koji su tijekom trodnevnog druženja pridonijeli u pobuđivanju tih mjesta. Poveznica svih tih intervencija bila je da se radilo o privremenim intervencijama urbanog performansa. To se pokazalo vrlo efikasnim upravo zbog privremenog karaktera i zbog toga što umjetnost prije dopire do ljudi nego sama arhitektura. Sinergija između umjetnosti i arhitekture je zapravo siguran uspjeh da bi se ljudi više i prije identificirali s prostorom. Mislim da je umjetnost u javnom prostoru itekako potrebna u svim vidovima – i ona trajna i ona privremenog karaktera – no jako je velika odgovornost na ljudima koji odlučuju o prostoru i o građevinama koji ostaju i koji imaju učinak na ljude koji tu žive i koji se tim prostorom koriste. Tako je i velika odgovornost i na ljudima koji odabiru umjetnike te način na koji se odabiru jer i umjetnička djela imaju učinak na prostor. Nije dovoljno samo nešto postaviti već je nužno i razmišljati što se s time želi postići, kakav ambijent time dobivamo jer jedna skulptura kao i svaki objekt u prostoru ima svoj krug djelovanja. O tome bi trebali odlučivati stručnjaci koji se bave prostorom i koji se bave umjetnošću i sugerirati svim investitorima i gradskim odjelima koji žele postaviti umjetnost u javni prostor kako to učiniti, kazala je Bizjak.
Hotel Riviera kao art’otel
Posljednja govornica okruglog stola bila je Manuela Kraljević iz Arena Hospitality Groupe koja je govorila o primjerima dobre prakse te grupacije. Naime Arena ima u svojoj ponudi i četiri art hotela pod zajedničkim nazivom art’otel – dva u Berlinu te po jedan u Kolnu i Budimpešti. Što se Pule i Istarske županije tiče Arena u svojim hotelima ima djela autora kao što su Edo Murtić, Boris Mardešić, Fulvio Juričić i Dominik Butković. Kraljević je na kraju najavila da će i Pula dobiti svoju inačicu art’otela:
– Hotel Riviera zaslužuje posebnu pažnju. Trenutno je Arena u dogovorima s upravom državne imovine o otkupu tog hotela, a naša je želja da on nakon obnove bude prvi art’otel u Puli. kazala je Kraljević.
Nakon okruglog stola krenula je diskusija u koju se uključila i publika gdje su proširene iznesene teme i otvorene neke druge, a konačni zaključak je bio da se ovakvi razgovori trebaju događati češće te da bi vrijedilo iznesene preporuke i zaključke uvrstiti u buduće kulturne strategije.
