27/12 2020
Kontekst
Izmisliti prostor – pozicije u nastajanju
Branka Benčić
Publikacija koja je pred nama, zamišljena u okviru projekta ‘’Izmisliti prostor“, pokušaj je sagledavanja i mapiranja fragmentiranog polja suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi u Istri nakon 2000, a nastala je iz potrebe okupljanja, arhiviranja, istraživanja i tumačenja umjetničkog i kulturnog djelovanja raštrkane i nehomogene skupine manifestacija, organizacija i pojedinaca koja se pojavljivala i djelovala u Puli i Istri od dvijetisućitih godina u području suvremene i novomedijske umjetnosti, ali i prisjećanja na pojedine momente koji su im prethodili, utirući ili ne-utirući put, s ciljem da se dokumentira i kontekstualizira njihovo djelovanje i uloga u kulturnom i umjetničkom životu, u trenutku formiranja i pozicioniranja nove generacije subjekata u kulturi.
Početkom 2000-tih pojavile su se različite inicijative koje su prisvojile interdisciplinarnost suvremene umjetničke i kulturne prakse kao dominantan oblik djelovanja. Budući da su smještene izvan dominantnog središta – Zagreba, te su inicijative slabije prepoznate i vidljive. Fragmentarno i nedovoljno dokumentirane izložbe i manifestacije, izvan vodećih umjetničkih institucija i središta u Hrvatskoj, potrebno je istražiti kako bi im se mogla ispisati povijest i uključiti ih u narativ suvremenih, inovativnih, interdisciplinarnih projekata i praksi. Radi se uglavnom o živoj kulturi, organizacijama, projektima, manifestacijama, umjetnicima koji su se upisali u lokalni i nacionalni kulturni prostor i održali kontinuitet djelovanja tijekom dva desetljeća. Fokus projekta jest ispitati načine na koje se ove manifestacije upisuju u sredine iz kojih su potekle, kako i u kolikoj mjeri utječu na rad i programe umjetničkih institucija te na koje načine pridonose oblikovanju kulturnih utjecaja.
U knjizi Dizajn i nezavisna kultura, u poglavlju o festivalima i decentralizaciji „nezavisne kulturne scene“ Maroje Mrduljaš primjećuje kako tijekom 2000-ih na hrvatskoj kulturnoj sceni format festivala doživljava ekspanziju. Festivali se pridružuju državnim projektima u Hrvatskoj: Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Pulskom filmskom festivalu, te se brojni festivali organiziraju i izvan Zagreba, pa i u sasvim malim sredinama i doprinose osvježivanju i dinamici njihovog kulturnog života. U Splitu je 1996. pokrenut Međunarodni festival novog filma koji prezentira i umjetnost novih medija, od 2000. održava se festival Vizura aperta u Momjanu, Media-Scape se održavao od 2006. do 2009. godine u suradnji i u prostoru Galerije Rigo i Muzeja Lapidarium u Novigradu. Kao popratno događanje Pulskog filmskog festivala od 2002. organizira se i godišnja izložba video umjetnosti Cinemaniac. Festivali su i dio programskih aktivnosti ‘nezavisne scene’, pokreću se i nove inicijative koje informiraju publiku o aktualnim internacionalnim kretanjima i potiču usporedbu i razmjenu iskustava između lokalnih i internacionalnih praksi.[1]
S fokusom na niz postojećih ili danas ugašenih festivala, povezanih organizacija i drugih manifestacija, koje možemo promatrati kroz fenomen “festivalizacije nezavisne kulture”, ističu se specifični modeli rada u prekarnim projektnim uvjetima, a zanimljive su veze i odnosi koji se uspostavljaju s manifestacijama u institucionalnom kontekstu, formirajući se na tragu kritičkog propitivanja institucionalnog polja. U fokusu pronalazimo sljedeće projekte: u Puli – festivale Media Mediterranea, Polis Jadran Europa, izložbu Cinemaniac, Audio art; Momjansku epizodu festivala Vizura aperta, zatim Media Scape (2006 – 2009), itd., umjetnike Josipa Pina Ivančića i Alena Floričića, te nešto kasnije Goran Škofić, Matija Debeljuh, Davor Sanvincenti; organizacije: Labin Art Express, Metamedij, MMC Luka, HDLU Istre, Šikuti Machine; kao kustosi mlađe generacije djelovali su: Branka Benčić, Alina Lovrečić (danas Carli), Sabina Salamon, Tina Širec, Gordana Trajković i Mara Vujić, te iz prethodnog razdoblja Gorka Ostojić Cvajner, dok su gostovali kustosi i povjesničari umjetnosti starije generacije: Darko Glavan, Mladen Lučić i Zvonko Maković.
Desetljeće ranije, tijekom devedesetih, pojavila se ljetna manifestacija poput institucionalno organiziranog RAP – Rovinj Art Programa, dok je porečkog Annale, najdugovječnija izložba suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Ovi su projekti, koje su uglavnom realizirali povjesničari umjetnosti i/ili umjetnici iz Zagreba (Goran Petercol, Leonida Kovač, Zvonko Maković), uz podršku lokalnih institucija donosili u uspavanu likovnu scenu Istre tragove recentne umjetničke produkcije.
Oko 2000, scena se redefinira u cjelokupnom području Hrvatske, i prve tragove pomaka nalazimo i u Istri. Međutim, ovdje su čvrsta tradicija figurativnog slikarstva bliskog talijanskoj transavangardi, ili utjecaji lirske apstrakcije ostavili tragove koje duboko osjećamo i danas, a reflektiraju se u sredini zacementiranoj u konvencionalne likovne izraze prošlosti podržane od tromih neinformiranih institucija ili establishmenta, dok s margina progovaraju kritičke, kontekstualne i diskurzivne prakse umjetnika i organizacija koje danas smatramo relevantnima. Organizacije, festivali, izložbe i sl. koje su u fokusu istraživanja uglavnom stvaraju, odnosno krče prostor suvremenih umjetničkih praksi i pritom se često nalaze bez uporišta nasljeđa i konteksta na kojeg bi se mogle nadovezati, odnosno bez kontinuiteta lokalnih kulturnih institucija 20. st. koje bi bile njihovo referentno mjesto i podrška.
Klaudio Štefančić zanimljivo ističe kako umjetnost i kultura novih medija u Hrvatskoj 90-ih nastaje negdje na ničijoj zemlji, između sveučilišta i ulice, između muzeja i novinske redakcije, korporacije i rave kluba.[2] Upravo u tom međurpostoru ničije zemlje nastaju hibridni i interdisciplinarni festivalski formati koji spajaju clubbing, VJ-ing, eksperimentalnu glazbu, multimedijalne instalacije i umjetnost novih medija.
U navedenom tekstu Nove mreže novih medija Klaudio Štefančić nadalje zapaža kako se povijest umjetnosti najčešće piše kao povijest umjetnika.[3] „Međutim, kulturu i umjetnost novih medija u Hrvatskoj nije moguće odgovarajuće predstaviti bez opisa institucija koje su sudjelovale, kako u implementaciji novih tehnologija, tako i u kritici njihove društvene funkcije. Na te institucije možemo gledati kao na mikromreže, koje se po potrebi i u ovisnosti o društvenim okolnostima međusobno udružuju, povezuju ili razilaze formirajući tako dinamičan i fleksibilan prostor pogodan za različite, ne nužno umjetničke, aktivnosti. Nove medije u Hrvatskoj 90-ih godina, više možda nego išta drugo, obilježio je proces suprotstavljanja i pregovaranja koji se odvijao između dominantnih i marginalnih oblika kulture“ – ističe Štefančić.[4]
SITUACIJA
Situacija u Istri, pogotovo u Puli obilježena je nizom diskontinuiteta: jedini muzeji su PPMI Povijesni i pomorski muzej Istre (odn. prethodno Muzej revolucije) i AMI Arheološki muzej Istre, te krnja Zbirka umjetnina Grada Pule u sastavu gradske administracije Upravnog odjela za kulturu s ispostavom u galeriji Vincent iz Kastva na katu Istarskog narodnog kazališta, pri čemu je institucionalni fokus usmjeren uglavnom na baštinu uz sporadične revijalne „likovne“ programe. Upravo iz navedene situacije važno je ispisati i bilježiti umjetničke i kulturne prakse organizacija u kulturi koje se pozicioniraju od dvijetisućitih godina jer pionirski stvaraju novi prostor suvremene kulture.
Dok je zapadna obala istarskog poluotoka imala tradicionalno razvijenu institucionalnu infrastrukturu i manifestacije, koje su uključivale porečko Annale, novigradsku galeriju Rigo, umašku Marino Cettina, rovinjsku Grisiju i koloniju, djelatnost iz područja likovne umjetnosti Zavičajnog muzeja u Rovinju, te pripadajuću Zbirku, najveći grad na poluotoku u tom je smislu već od osamdesetih godina zaostajao i doimao se zapušten.
U kontekstu suvremenih umjetničkih praksi, na momente zabljesnule su inicijative poput Motovunskih susreta (1972 – 1992) za koje ne možemo sa sigurnošću tvrditi u kolikoj su se mjeri upisale u narative sredine iz koje su potekle. Osim toga, važno je napomenuti oduvijek kreativan krug oko Labina koji bilježi „uzlete“ likovnosti.
Osim konteksta filmskog festivala koji je nekako labavo lebdio u zraku, a kojemu je kontekst pružala veličina države, publike, kvalitete i kvantitete produkcije koja nam de danas čini nesavladiva, Pula je doista obilježena siromaštvom imaginacije da se na institucionalnoj razini savlada kulturna zapuštenost – u područjima vizualne umjetnosti, kazališta i filma.
Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih situacija se počinje mijenjati samoorganizacijom udruga i inicijativa na lokalnoj sceni.
/
Projekt u središte zanimanja postavlja poznate i manje poznate i dokumentirane umjetničke događaje i aktere koji su stekli vidljivost i osigurali kulturni potencijal, pokušavajući sagledati i preispitati načine na koje se ove manifestacije upisuju u sredine iz kojih su potekle, kako i u kolikoj mjeri utječu na rad i programe umjetničkih institucija te na koje načine pridonose oblikovanju kulturnih utjecaja. Podsjećamo kako se radi o fragmentarno, nesustavno i nedovoljno dokumentiranim i arhiviranim izložbama i manifestacijama, izmještenim iz vodećih umjetničkih institucija i središta u Hrvatskoj, koje je potrebno istražiti kako bi im se mogla ispisati povijest i ukazati na značaj. Na taj će način fragmentarna mapa pokušati okupiti fragmentaran i nesustavan arhiv, kao udaljen i subjektivan pogled unazad na procese nastajanja i formiranja nove umjetničke zajednice. Trasnacionalni pogled i translokalna perspektiva ugrađeni su podjednako u vizure za percepciju refleksivnih, kritičkih praksi umjetnika, usmjeravajući istovremeno pažnju na izmješteni status i pitanje de/centralizirane kulture i koncepta dominantne kulturno-umjetničke produkcije. Izmisliti prostor znači prokrčiti si prostor, utjeloviti aktivnost, označiti kontekst, okvir i medij, upisati djelovanje. Prokrčiti si prostor, znači kretati se iz pasivnosti do akcije, subverzije ili otpora, odgovoriti na status quo, pokrenuti promjenu. Postati aktivnim sudionikom, znači označiti prostor.
[1] Dizajn i nezavisna kultura, izd. Savez udruga Klubtura, UPI 2M, Kurziv; Zagreb, 2010.
[2] Klaudio Štefančić: Nove mreže novih medija (2007)
[3] ibid
[4] ibid
