05/08 2022
Izjave finalista nagrade Zlatna lubenica 6.0
JOSIPA HENIZELMAN
Moj rad je film pod nazivom „Mjesta koja ne postoje“. To je eksperimentalni film koji se bavi prostorom. Zapravo, ovaj film objedinjuje svih pet godina studiranja na akademiji jer je prostor najčešći motiv koji propitujem kroz svoje radove. On prikazuje moje slike koje sam radila u tih pet godina i one su nastale kroz eksperimentiranje i isprobavanje mogućnosti samog medija. Pomoću filma oživjela sam te slike i one postaju mjesta koja se konstantno transformiraju iz jednog u drugo – postaju mjesta koja žive. Film se bavi unutarnjim prostorom koji nosimo u sebi, a koji je povezan s onim vanjskim kojim smo okruženi. To postaju mjesta koja žive u subjektivnom doživljaju promatrača. Preklapanjem elemenata koje sam koristila kao što su voda, svijetlo, staklo i boje stvaraju se toliko zanimljivi spojevi koji su rezultirali ovim kadrovima, a asociraju na pejzaže. Rad je u jednom trenutku otišao toliko daleko da sam umjesto slika počela slagati kompozicije nekih različitih elemenata kao što su odjeća, boce, papiri. Film se bavi unutarnjim prostorom koji nosimo u sebi, koji je povezan s onim vanjskim kojim smo okruženi. Ono što je jedinstveno u ovim radovima je nemogućnost ponavljanja. Nikada istu sliku ne mogu dobiti dva puta, kao ni kadar u filmu. Sve se događa u trenutku, intuitivno.
GAIA RADIĆ
Bavim se novomedijskom umjetnošću. Ovdje izlažem zidnu prostornu instalaciju naziva „Babilonski viseći vrtovi“. Rad se zapravo bavi fenomenom digitalno simuliranog krajolika i kako mi općenito, u današnjem svijetu, percipiramo prirodu unutar nekakve naše anorganske svakodnevice okružene ekranima – kako danas percipiramo nešto što je organski, kao prirodno. Bitan aspekt rada je i cjelokupni biblijski mit o Babilonskoj kuli. To je u biti priča u kojoj su ujedinjeni narodi nakon velikog potopa odlučili obnoviti grad Babilon i izgraditi kulu dovoljno visoku da dosegne sam raj i time zapravo dotaknuti „boga“ što i ja interpretiram kao nekakvu metaforu kako je čovjek oduvijek imao tendenciju otići u nematerijalno. Tada su to činili kroz književnost, priče, umjetnost, slike i freske, a danas to čovjek pokušava doseći kroz kibernetički prostor, kroz metaverse, telekomunikaciju, društvene mreže, virtualnost. Na ovom ekranu nalazi se šest voćki odnosno plodova i to su vrste za koje se vjeruje da su rasle u babilonskom vrtu, koji su se nalazi na obroncima babilonske kule. Ti vrtovi su navodno bili čudesni jer su imali sistem navodnjavanja za koji nitko ne razumije kako je funkcionirao, a tekst koji se nalazi ispod spomenutih cvjetova je zapravo mješavina biblijskih citata gdje se spominju kula i Babilon s citatima iz knjige „Dijalozi dva“ Gillesa Deleuzea gdje on pripovijeda upravo o prostoru i kako ga mi percipiramo danas kroz ekrane, u kontekstu ekranske svakodnevice. Moja instalacija osim od ekrana, sastoji se i od električnih kablova koji „plaze po zidu“ asocirajući na nekakve lijane ili sintetički vrt. Kablovi su na zid pričvršćeni u uzorku strujnih krugova ili nekakvih čipova, a potom se penju na strop i asociraju na viseći vrt i uokviruju TV ekran s animacijom.
MANUELA PAUK
Radim radove koji se bave odnosom civilizacije i prirode. U ovom radu sam se bavila morskim puževima koji su jako zanimljive životinje jer žive u koraljima koji su ugroženi i njihovo stanište polagano nestaje. Oni imaju nekakve sposobnosti. Npr. ako im se odrežu udovi, pa čak i glava, njima može izrasti nova. Ako pojedu otrovnu životinju, integriraju taj otrov u sebe i sami postaju otrovni. Mogu jesti alge kroz koje proizvode klorofil. Mislim da su jako zanimljivi i da je takva vrsta adaptacije slična toj ljudskoj prilagodbi prirode kroz civilizaciju, a opet je posve drugačija i oni ne proizvode tu štetu koju mi proizvodimo. Promjenama svijetla i tame sam htjela postići da si zamislimo kako je to biti morski puž u tom plavom okruženju gdje svijetliš (da, morski puževi kao i mnogi drugi morski organizmi ponekad svijetle) i kako je to kada čovjek nešto gleda gdje je sve samo nekako osvjetljeno i objašnjeno kroz nekakvu znanost, što nije uvijek najbolja stvar.
ANNE AMPERSAND
Vizualni sam umjetnik, a često moji radovi uzimaju oblik performansa. Međutim rad na ovogodišnjoj Zlatnoj lubenici je zapravo istraživanje u fragmentima narativa o jednom zadatku koje je Anne dobila a koji uključuj brisanje sredozemnih medvjedica s fotografija.
LUCIJA PETROVIĆ
Ovdje izlažem rad pod nazivom „Vodene note“ i ideja rada je bila prikazati kako naša mala intervencija može donijeti dobroga i lijepoga u svijet i učiniti ga boljim mjestom – zasvirati biljkama i zaliti ih istovremeno.
Pobjednik: MARKO GUTIĆ MIŽIMAKOV
Motivacija za sudjelovanje na izložbi nije bila nagrada, tako da nisam razmišljao o konkurenciji, već više o tome što predlažem na temu i na koji način ta tema nešto znači mom radu. Na koji način će moj rad djelovati na druge radove unutar te teme „Svjetovanja hidrosfere“ i samog termina „svjetovanja“ koji mi je zanimljiv. Tako da je moj interes za sudjelovanje više diskurzivan ili sudionički, surdanički, a manje u ideji konkurencije. Bio sam zapravo ugodno iznenađen nekim idejama koje se ponavljaju u svim radovima i na koji način onda ti radovi zapravo govore nešto o tome kako mi jesmo u ovom trenutku sada i kao ova generacija u nekom proširenom smislu. Mislim da više razmišljam o tome na taj način, više nego evaluacijski. Mislim da je to bitno i što daje značenje sudjelovanju i stvaranju umjetnosti u dobu kad je više jako teško da išta ima smisla. Stvaranje nekog smisla i dalje ima smisla. Lijepo je dobiti nagradu, a bilo bi lijepo kada bi svi bili plaćeni za svoj rad.
