06/08 2021
Izjave finalista nagrade Zlatna lubenica 5.0
DORA RAMLJAK I ANDREJS POIKANS
Rad ”Grain” kojeg izlažem, prvi je takav eksperiment u području rada sa zvukom i nekakvog prostornog razmišljanja za mene uopće. Rad se temelji na prikupljenim zvučnim materijalima kojima se prakticira samonadzor te se na taj način pokušava osvijestiti činjenica da često netko drugi, izvana, prakticira takvu praksu nad nama a koja nas stavlja u podređeni položaj. Ovim radom nastojimo praktički vratiti autentičnost samom tijelu kao izvoru informacija koje omogućava istima da se odvijaju u okruženju u kojem se nalazi. Element korištenja zvuka proizlazi iz pretpostavke da je on često zapostavljeni orijentir u prostoru i pitanja kako bi uopće bilo kad bi se orijentirali samo kroz zvuk u prostoru. Kroz distribuciju zvuka iz klipova koji vise sa stropa nastojimo odrediti slušatelju liniju njegovog hoda koja u osnovi ne dolazi iz njegove percepcije prostora i osobne slobode kretanja. U tome se krije inscenirana autentičnost ovog rada.
MIA MILETIĆ
Rad ”towel Princess” kojeg izlažem na ovogodišnjoj Zlatnoj lubenici dobro se uklopio sa ovogodišnjom temom festivala zato što je, kao i svi suvremeni radovi, višeslojan i svatko može izvući iz njega ono što želi. Činjenica je, da sam odrasla i živjela dugi period svog života u jednom gradu kao što je Pula koja je relativno od nedavno postala središte masovnog turizma. Smatram da je to uvelike utjecalo na razvoj mog intelekta i na to kako se nosim sa i odnosim prema određenim problemima koje takav turizam dovodi. Inače se bavim modnim dizajnom i umjetnošću te smatram da je forma rada kojeg prikazujem na ovom festivalu savršena da udomi jedan takav projekt koji je u svojoj osnovi interdisciplinaran i multimedijalan. Čini mi se kao da je bio pun pogodak to što sam zapravo prošle godine napravila ovaj rad a ove je godine izašla tema festivala Inscenirane autentičnosti koja ga savršeno opisuje. Što se tiče samog koncepta rada, ne želim ga demistificirati jer smatram kako je svakom radu nužno da ostane nešto što je neizrečeno. Ono što mogu reći jest da se rad definitivno bavi međugeneracijskim odnosima kao što je nasljeđe, što se vidi kroz samu formu ručnika koje sam dobila od mame, bavi se temom otpada i spašavanja takvog otpada, bavi se i nekim žalovanjem kroz kojeg prolazimo kada provodimo neko vrijeme uz predmete, kao naprimjer na vezu kojeg sam koristila te na neki način i opraštanje od predmeta. Također, veoma mi je bilo važno da su u rad uključeni novi mediji, a ovo je zapravo prvi put da ovaj rad predstavljam u fizičkom smislu zato što razglednice i fotografije koje su njegov dio nikada nisu bile osmišljene da budu prenesene u materijalni svijet, upravo iz razloga što mi je veoma bitan taj moment nostalgije i njezina brendiranja, Instagram kulture i lifestyle kulture.
DOMAGOJ BURILOVIĆ
Moj rad se zove ”Teraformiranje” što je termin koji dolazi iz znanosti i znanstvene fantastike, a odnosi se na oblikovanje izvanzemaljskih tijela tako da budu pogodni za život čovjeka. U ovom radu, uzeo sam doslovni prijevod ovog termina, oblikovanje zemlje, te ga primijenio na područje istočne Slavonije u kojem živim i povezao ga sa masovnim iseljavanjem ljudi. Rad se sastoji od fotografija gdje sam fotografirao sve što se događalo na tom području istočne Slavonije u posljednjih tridesetak godina u kojeg su se utisnula sva ona politička, društvena, ekološka i ekonomska zbivanja koja su zapravo mijenjala izgled zemlje. Riječ je o događanjima koja su se na neki način utisnula u to tlo i stvarala pejzaže koji nisu pogodni za život čovjeka. U tom smislu, fotografirao sam lokacije kao što su masovna grobnica na Ovčari, Agrokorove oranice i postrojenja industrije koja su u to vrijeme kada sam fotografirao bili vrlo problematični, zatim posljedice rata, ekološkog zagađenja i kultorocida, devastacije kulturnih objekata i kulturnog nasljeđa. Insceniranu autentičnost koristim tako što iz vlastite pozicije sam insceniram tu autentičnost stvarajući jedan izvanzemaljski ili znanstveno fantastični svijet od područja u kojem živim i na taj način još više naglašavam probleme tog područja i ozbiljnost situacije, tog masovnog egzodusa ljudi i iseljavanja iz Slavonije.
TEUTA GATOLIN
Rad kojeg izlažem, knjiga poezije ”Od zemlje”, dio je šireg istraživanja o narativima prirode i načinima na koje se ona zamišljala nekada i danas. Knjiga prema kojom sam zasnivala svoj rad bila je ”Theory of the Earth” autora Jamesa Huttona, što mi je bilo osobno veoma zanimljivo pošto je on bio britanski geolog koji se prvi bavio znanstvenim istraživanjem koncepta dubokog vremena. Interesantnim mi se činilo to što je teza o dubokom vremenu zapravo s Huttonom ušla u znanstveni diskurz, ali istovremeno, knjiga kao takva, kao i većina ostalih knjiga iz ere Prosvjetiteljstva koje su ušle u neke temeljne dijelove današnje znanosti, ima određene svjetonazore kojima se konceptualizira priroda, a koje smatram problematičnima. Jedan od njih je ideja o prirodi kao resursu koji je beskonačan a drugi je ideja o prirodi kao nekom pasivnom entitetu koji je u hijerarhiji uvijek ispod čovjeka. Inscenirana autentičnost mi je predstavljala nešto što sam povezivala sa antropocentrizmom, sa takvim načinom zamišljanja svijeta koji prečesto stavlja čovjeka prvog u hijerarhiji, a da pritom u realnom fizičkom svijetu situacija nije takva. Osim što takvo zamišljanje negira međuovisnost čovjeka i prirode, smatram da bez mijenjanja načina razmišljanja o prirodi krenuvši od individualnih stavova pa do kolektivnih kroz obitelj, zajednicu ili društvo, užasno je teško ili gotovo nemoguće prakticirati svakodnevni život na neki održiviji način generalno. Kroz knjigu i kroz istraživanje sam se zapravo bavila pokušajem nekog drugačijeg zamišljanja, drugačije vrste imaginacije koja je izvan one kapitalističke. Ne mislim da sam ovim radom odgovorila na ikakva pitanja, u konačnici je moj cilj bio da kolektivno kao društvo sjednemo sa ovim problemom, stavimo se u neugodnu situaciju kako bi pokušali iznaći načine kako da se sprijateljimo s istim.
VALERIJA DJANJEŠIĆ
Rad kojeg izlažem zove se ”Valerija kao mjerna jedinica prostora”, a sastoji se od četiriju vrata koji na sebi imaju špijunke te iza kojih je putem video sadržaja prikazana jedna inscenirana prostorija mojega stana u kojem propitujem vlastite naučene i istinske karakteristike, odnosno propitujem što je stvarno ja. U svakoj od tih prostorija okarakterizirala sam jednu Valeriju, a svaka od tih četiri Valerije pokušava pronaći zajednički suživot s ostalima. U kontekstu inscenirane autentičnosti sam zapravo u razdoblju od jedne godine pratila i zapisivala vlastite radnje i ponašanja, te na temelju tih bilješki izradila karakteristike svake Valerije. Naravno, nešto je inscenirano, ali pokušala sam biti što autentičnija pred kamerom koliko sam mogla.
TONI MIJAČ
Radom ”Granica filma” istražujem elastičnost forme filma, mog primarnog medija kojim se bavim. Uzimajući u obzir pandemijske uvjete rada u kojima je ograničena mogućnost okupljanja više ljudi na jednome mjestu, shvatio sam kako je zapravo film jedan od najugroženijih formata umjetnosti po tom pitanju iz razloga što se upravo zasniva na terenskom radu sa više ljudi okupljenih na jednom mjestu. Ovim radom propitujem koliko je moguće da njegov format kao takav opstane uopće u takvim specifičnim uvjetima rada pod ograničenjima. Zajedno sa kolegom Dankom Delačem, napisao sam scenarij koji se radi o dvoje ljudi i njihovom putu upoznavanja i zbližavanja. Na taj način, angažirao sam dvoje glumaca koji se nisu prije nikada upoznali te sam imao dogovor s njima da uzmu taj scenarij, da ga nauče i da se preko Zoom-a dogovaramo i nalazimo da snimamo scene u kojima oni grade svoj odnos bez da su glumci u niti jednom trenu spojeni zajedno. Znači, radim posebno s glumcem i posebno s glumicom. U tom eksperimentu istražujem koliko je zapravo moguće stvoriti neki zaokruženi dojam koji se na kraju publici predstavlja kao jedan kontinuirani odnos koji postoji, kao što i inače film prodaje tu iluziju, ali ovdje se ta iluzija gradi iz uvjeta koji su potpuno suprotni od onih koji su inače potrebni za normalnu filmsku produkciju. Ovo je na neki način u biti povezano sa samom temom festivala inscenirane autentičnosti tako što rad istražuje tu nekakvu vjerodostojnost koja se postiže kada se putem formule filmskih izražajnih sredstava zapravo inscenira priča, stvarnost ili nekakav odnos kojega zapravo u trenutku stvaranja uopće nema i u potpunosti je onemogućen.
KRISTINA MARIĆ
Rad kojeg vidimo na izložbi, ”Slobodni udarci”, dokumentacija je performansa kojeg sam radila u Galeriji Bačva u Domu HDLU-a u Zagrebu koja je kružnog tlocrta. Sam performans čini opetovano udaranje lopte u kružni zid koji se nalazi sa svih strana, a upravo je taj specifični arhitektonski oblik galerije bio veoma bitan faktor u cijelom performansu. Čitav performans započeo je tako što sam stavila loptu na sredinu kružnice galerije te krenula lupati loptu nogom u svim smjerovima. Kako je promjer galerije 36 metara, performans je trajao nekoliko sati, koliko sam mogla fizički izdržati napor opetovanog udaranja lopte. Osnovna motivacija za rad bila je osjećaj frustracije i taj naboj ispoljiti kroz loptu i udarce u galeriju odnosno u institucije u nekom širem smislu. Taj moment dječje igre asocirao me na dječačko iživljavanje. Inscenirana autentičnost u performansu povezana je s onime što se kasnije događalo sa samim radom. Autentična je svakako vlastita motivacija koja je svoje motive vukla iz neke negativne nabijenosti, inscenirano je to što je, estetski gledano, cijeli performans postavljen poput neke igre, kao svojevrsna gladijatorska borba sa samom sobom. Rad je također dobio na težini nakon, kada sam zbog mrlja nastalih na zidu usljed performansa morala obojati cijeli prostor, čime je taj bijes prema institucijama dobio dodatnu dimenziju.
