10/11 2017
Goran Farkaš i Edi Cukerić – izvješće s predavanja
U okviru programa ovogodišnje besplatne radionice osnova glazbene produkcije u digitalnom okruženju i remiksiranja tradicijske glazbe Remiks identiteta 4, u srijedu i četvrtak, 8. i 9. studenog u Dnevnom boravku DC-a Rojc, u poslijepodnevnim i večernjim satima održana su javna predavanja otvorena za sve zainteresirane. Gostujući predavači bili su glazbenik i etnomuzikolog Goran Farkaš te muzički producent Edi Cukerić.
Prije predavanja Gorana Farkaša na temu trieštinke i novog postojanja tradicijske glazbe, prisutnima se obratio predsjednik udruge Metamedij Marino Jurcan koji je govorio o osnovnim postavkama radionice.
– S obzirom na bogatstvo različitih glazbenih izražaja manjina u Istri odlučili smo da bi bilo zanimljivo to probati sve smiješati i poigrat se time koristeći nove digitalne tehnologije i programe. Iza nas su već tri izdanja i mislim da je svako novo sve bolje, no najzanimljivije je da se radi o produkciji polaznika radionice i da su na njima zastupljeni svi radovi. Radi se o jako zanimljivim pjesmama sve bolje kvalitete, a ono što je važno jest da je u pitanju rad u grupi pa polaznici imaju priliku surađivati s ljudima s kojima prije nisu dolazili u kontakt, kazao je Jurcan.
Farkaš je u svom početnom izlaganju govorio o postojanju „remiksa“ glazbe na ovom prostoru te kakve sve glazbene tradicije tu žive. Fokus ovogodišnjeg izdanja je na trieštinki koja je zastupljenija u talijanskoj glazbenoj tradiciji.
– U Istri je tijekom godina i uslijed migracija došlo do takozvane kulturne manštre. Zašto to spominjem? Zato što koliko je god ovdje bio uvijek prisutan taj talijanski s druge strane su s juga i istoka dolazili razni narodi. Stoga taj dualizam u glazbi postoji oduvijek – uvijek se iznova desi. Trieštinka je jedan od instrumenata koji predstavlja taj temperirani dio glazbene tradicije gdje su tonovi određeno postavljeni za razliku od miha koji je netemperirani. Radi se dakle o točnom instrumentu koji je postepeno počeo zamjenjivati druge instrumente, kazao je Farkaš.
On je napomenuo da je trieštinka zamijenila netemperirane instrumente jer ju je bilo manje naporno svirati što bi glazbenicima koji su svirali na svatovima olakšavalo posao. To je jedan od glavnih razloga zašto su glazbenici koji su bili skloniji netemperiranoj glazbenoj tradiciji posezali za temperiranim instrumentima.
– Gunjcima koji u glazbenim sastavima sviraju violinu i bajs pridruživali bi se glazbenici koji sviraju trieštinku, organić, klarinet ili trubu stoga je ta kombinacija uvijek postojala. Jedan dio te tradicije je nestao – tuba, klarinet, saksofon i ostali instrumenti – dakle uglavnom instrumenti limene glazbe. Upravo su sastavi limene glazbe dugo godina bili oni koji su zadržavali glazbenu tradiciju u mjestu i zapisivali note skladbi određenih plesova. Kada je ponovo došao „revival“ da tu glazbu više ne sviraju sastavi limene glazbe ti su zapisi oblikovani za tradicijske instrumente. Dakle, ono što danas sviraju folklorne grupe samo je bazirano na glazbenu tradiciju koja je prošla kroz dugi proces preoblikovanja, kazao je on.
Farkaš je potom ušao u tehničke detalje oko trieštinke – dijatonske harmonike koja se od 1862. izrađivala u Trstu u radionici A. Plonera.
– Sam princip ove harmonike je izmišljen u Rusiji – na običnoj harmonici kada se pritisne gumb i povuče ili stisne mih proizvede se isti ton, no na dijatonskoj harmonici povlačenjem i stiskanjem se proizvodi dva različita tona. Razvoj te harmonike ni dan danas nije stao i više ne postoji jedan standardni oblik instrumenta. Danas ideš kod majstora i on te pita kako da ti posloži tonove, dakle radi se o individualnom instrumentu koji je naštiman po željama glazbenika, zaključio je Farkaš koji je potom publici putem video isječaka predstavio više načina sviranja tog instrumenta u različitim tradicijskim okvirima.
Edi Cukerić je u svom predavanju govorio o aranžmanu u glazbi te raznim pristupima različitim glazbenim žanrovima. Predavanje je polaznicima poslužilo kao koristan uvod i uvid u razne pristupe za promišljeno spajanje tradicionalnog i modernog zvuka. U samom početku svog izlagana dotaknuo se početka svoje karijere u Radio Puli gdje su stasali brojni glazbenici i glazbeni producenti. Što se rada sa grupama tiče Cukerić je istaknuo da je od iznimne važnosti upoznati svakog člana osobno te da je to pretpostavka za dobar rad. Grupe dijeli u štrebere i kampanjce – dakle na one koji u studijo dođu u potpunosti pripremljeni i točno znaju ono što žele te na one koji imaju samo neke skice i ideje kako bi trebao zvučati konačni proizvod. Kada neka grupa inzistira na lošoj ideji producent se mora staviti u ulogu psihologa i uvjeriti ih da to nije dobro.
– Ja se vodim principom da radim nešto što bi meni bilo zanimljivo jer se ispostavilo da to u konačnici uspijeva biti zanimljivo i drugima. Ponekad nisam zadovoljan s konstrukcijom pa krenem u potpunu dekonstrukciju pjesme – dakle krenem ponovo otpočetka. U takvom se sistemu rada zna desiti neki novi moment koji može biti zanimljiv. Tu treba imati i puno hrabrosti jer to može značiti da bacate u smeće puno radnih sati – no ako radite mjesec dana na jednoj pjesmi i ona i dalje ne štima onda je bitno to srušiti i krenuti iznova. Što se samih alata tiče teško je naći loši softver – iz svakog treba izvući maksimum. Treba non-stop istraživati kako bi bilo zanimljivo i kako bi se dogodilo nešto novo, kazao je Cukerić.
On je napomenuo da je upravo šablonizacija glazbe ono što producent mora izbjeći, a to se postiže konstantnim istraživanjem nove glazbe. Paradoks je u tome što za razliku od prijašnjih vremena kada glazba nije bila u toj mjeri dostupna i kada je po ploče trebalo ići u Trst, sada kada je sve na internetu više se nikome ne da istraživati.
– Aranžera nije baš tako jednostavno naći. Misliš da ima veliki broj njih koji bi ti mogli odgovarati, ali to nije baš tako. Bitno je naći pravog čovjeka koji će odgovarati projektu na kojem radiš da bi ti raspisao aranžman, dali gudaća, zbora ili klape nego naći nekoga tko super barata instrumentom, a u konačnici ti je neupotrebljiv, zaključio je Cukerić.
On je potom govorio o primjeru Sare Renar te kako je tekao proces rada s njom, način na koji je strukturirao njen kantautorski izričaj te kako su zajedno osmislili stil koji ju razlikuje od ostalih kantautorica njene generacije. Cukerić je potom govorio o radu u studiju, što zna zadržati od prijašnjih sesija i koristiti u druge svrhe, na koje načine postavlja mikrofone u studiju te kako se razni elementi dodaju pjesmi i time dobiva na atmosferi i dubini.
– Kada snimam onda snimim s po dva-tri mikrofona po instrumentu. Na kraju kada ti je sve u miksu znat ćeš ono što ti najbolje koristi. Kada snimate čisti zvuk i ne hvatate mikrofonima sve ono što uši mogu ćuti imat ćete mali izbor za rad, kazao je Cukerić.
