30/05 2019
Drugi dan radionice „Kultura, sudioništvo i socijalna integracija – do boljeg zadovoljenja kulturnih potreba”
Trodnevni edukacijski ciklus „Kultura, sudioništvo i socijalna integracija – do boljeg zadovoljenja kulturnih potreba” MI plus projekta, nastavio je s radom u srijedu, 29. svibnja u Multimedijalnom centru u Rovinju. Cilj tih radionica koje s radom završavaju u četvrtak, 30. svibnja u Poreču je ojačati kapacitete kulturnih radnika u polju razvoja kulturno-umjetničkih projekata temeljenih na uključivanju zajednice s naglaskom na integraciji skupina s manje mogućnosti.
Nakon uvodnih riječi voditelja projekta Marina Jurcana i facilitatorice i voditeljice radionice Suzane Jašić, na programu je bilo predavanje Irene Sertić na temu „Modeli uključivanja građana u procesu stvaranja kulturnog sadržaja“.
– Termin participativnosti je podložan diskusiji. Kako se definira participativna kultura kada govorimo o uključivanju građana? O participaciji se počelo pričati s pojavom digitalnih medija koje doživljavamo kao prostor za političko uključivanje građana. Pristup digitalnim medijima trebao je polučiti pozitivni efekt, no cilj koji smo željeli postići nije se ostvario – društvo se nije demokratiziralo. Društveni su mediji komercijalizirani i njima vladaju velike korporacije koje od sudionika stvaraju potrošače i dobivaju moć kontrole zahvaljujući informacijama koje im korisnici daju. Veliki je raskorak između populacije koja može i ima znanja za korištenje digitalne tehnologije i one koja ga nema. To je jedan od velikih nedostataka – ono što nas usmjerava kada razmišljamo o participativnoj kulturi kao dijelu svakodnevnog života gdje radimo s nevidljivim zajednicama koje taj participativni moment ne koriste, kazala je Sertić.
Ona je potom govorila o europskom projektu PAIC – participativna umjetnost za nevidljive zajednice kojeg je vodila.
– Najveći problem kod participativnih projekata je da želimo okupiti veliku grupu ljudi, a zbog tog masovnog pristupa vrlo često projekti ne budu realizirani onako kako želimo. Na duži rok projekt postane neodrživ. Ono što u tim projektima nedostaje je moment odgovornosti. Kod masovnih okupljanja veliki dio pojedinaca misli da se ponaša odgovorno, no odgovornost zna nedostajati. Dolazi do takozvane difuzije odgovornosti – što je više ljudi to je manje odgovornosti. Drugi manjak je kognitivna disonanca vlastitih i tuđih stavova – kada pojedinci pristaju na nešto što je masovno. Ako isključimo odgovornost pojedinaca to je simulirana demokracija. Imamo vođe koji realiziraju, a svi drugi se priključe na način da postanu pasivni iako glume da su aktivni, kazala je Sertić.
Ona je dodala da su putem PAIC projekta željeli da umjetnik bude taj koji će izaći iz muzeja i postati dio zajednice, a ne samo razviti koncept.
– Osmislili smo model – pozivali smo umjetnike da surađuju s grupom ljudi i testirali na koji način umjetnik može doprinijeti zajednici. Dio projekta koji nije uspio je onaj održan na Komiži gdje se dvoje umjetnika trebalo uključit u zajednicu i ostvariti projekt s njom. Radilo se o malom mjestu koje nema organizaciju koja poznaje ljude i njihove probleme te koja ih okuplja. Zadatak umjetnika je bio ići od vrata do vrata i skupiti grupu ljudi što je bilo teško i gotovo nemoguće. Drugi slučaj, u Španjolskoj, uključivao je umjetnika koji već poznavao zajednicu. Razlika je bila drastična jer su već postojale grupe ljudi i NGO-i koje surađuju s populacijom. Rezultat je bio odličan i održiv, kazala je Sertić.
Ona je zaključila da ni jedan participativni projekt i događaj ne može postići dugotrajni učinak ako je kratak. Potreban je dugotrajan rad i multidisciplinarni pristup te poznavanje ljudi s kojima se surađuje. Potrebna je osoba koja zna raditi s ljudima, imati sposobnost komunikacije, slušanja, osjećanja i znanja. Drugi je zaključak da ne može postojati univerzalna participativna metoda rada jer sve ovisi o onome tko provodi projekt i tko je sve u njega uključen. U organizacijskom pogledu važno je osmisliti generalni okvir rada u kojem se individualne razlike mogu inkorporirati.
Program je nastavljen panel diskusijom na temu “Aktivno uključivanje građana u procese stvaranja kulturnog sadržaja”. Na njoj su sudjelovali Peter Purg (Umjetnička akademija Univerziteta u Novoj Gorici), Snježana Radetić (POU Poreč), Bernard Koludrović (RIJEKA 2020, voditelj sudioničkih programa i RiHuba), Branka Cvjetičanin (RIJEKA 2020, voditeljica programskog pravca 27 susjedstava), Matija Kezele (RIJEKA 2020, koordinator programskog pravca 27 susjedstava), Mirjana Radulović (Savez udruga Rojc), Marko Bolković (Sonitus). Oni su tijekom diskusije predstavili participativne projekte u koje su bili ili su još uvijek uključeni. Diskusija je bila vrlo informativna i otvorila je brojna pitanja o kojima su sudionici i naknadno razgovarali.
Edukacijski ciklus završava s radom u četvrtak, 30. svibnja u 9.30 sati u porečkom Pučkom otvorenom učilištu gdje će voditeljica Suzana Jašić održati treći dio radionica na temu “Mogućnosti financiranja programskih aktivnosti na nacionalnoj i EU razini“. Na toj interaktivnoj radionici polaznici će naučiti razviti okvir projekta (trokut ciljevi – rezultati – aktivnosti) te poslušati vrijedna iskustva iz evaluacije projekata.
