26/10 2022
15. Clubture Forum: Kulturne politike odozdo
Održana tribina Predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva
• U sklopu 15. Clubture Foruma predstavljen je Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva u četvrtak , 20 listopada u Dnevnom boravku Društevnog centra Rojc. Kodeks je izrađen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Tribinu je moderirao Sven Janovski iz Operacije grad, a Kodeks su predstavili Domagoj Šavor iz Clubture i Matija Mrakovčić iz Kurziva koja je ujedno i zamjenica predsjednice Operacije grad koja su-upravlja zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade Pogon kao jedinstvenim primjerom civilno-javnog partnerstva u RH.
– Na ovoj tribini vam želimo predstaviti kako smo istraživačkim radom i iskustvom stvorili idejni okvir za sve ovakve priče koje se ostvaruju u Hrvatskoj. Tribina je organizirana u sklopu projekta Kulturna politika odozdo kojeg vodi Operacija grad s partnerima diljem Hrvatske, kazao je Janovski.
Domagoj Šavor je kazao da je bio dio stručnog tima, odnosno radne skupine koja je izrađivala Kodeks, a prvo je dao jedan kraći uvod oko toga zašto je taj dokument izrađen i što su s njim htjeli postići.
– Kada govorimo o dobrim praksama uspostavljana civilno-javnog partnerstva onda govorimo o periodu od 10 do 15 godina i to o praksama koje su se odvijale u šest, sedam hrvatskih gradova – najčešće kroz organizacije civilnog društva i nezavisne kulture. One su htjele upravljati nekim javnim resursom ili prostorom na način da ispune svoje društvene i kulturne potrebe, odnosno potrebe zajednice. Ti procesi su kroz tih desetak godina praćeni i institucionalno, ali nikad te prakse nisu postale institucionalne. Financirale su se prvenstveno kroz zakladu Kultura nova koja je osigurala podrške za suradničke, zagovaračke platforme koje su razvijale Društveno kulturne centre odnosno prostore zajednice još od 2012. godine, mada smo još od 2008. godine imali neke prakse koje su se počele provoditi i koje su se kasnije prilagođavale tom cjelokupnom kontekstu u RH. Osim DC-a Rojc i njegove prakse o kojem ćemo kasnije pričati zasigurno je jako bitan taj iskorak koji se desio sa zagrebačkim Pogonom gdje je osnovana mješovita ustanova u kulturi čiji su suosnivači organizacije civilnog društva, odnosno savez udruga Operacija grad. Radi se o prvom takvom djelatnom modelu zajedničkog upravljanja javnim resursom za nezavisnu kulturnu scenu. Osim tih pomaka koji su se dešavali kroz zakladu Kultura nova – edukacije i konferencije – veliki pomak se desio i zagovaračkim procesima da ovi procesi uđu i u europske izvore financiranja, pa su tako osigurana i sredstva putem poziva Kultura u centru koji se provodio u 20-ak hrvatskih gradova. Ti su projekti dodatno popularizirali DKC-ove, odnosno pojačali neke početne pozicije ili započeli sa razvojem DKC-ova na nekim novim lokacijama. Mi smo se time nastavili baviti i nakon Kulture u centru. Osnovana je mreža DKC-ova 2020. godine koja se počela identificirati kao akter koji zagovara njihovu poziciju u RH i utječe na institucionalni i zakonodavni okvir u kojem oni djeluju. Clubture je zajedno s Filozofskim fakultetom i istim ovim organizacijama iz šest gradova u Hrvatskoj razvijao stručne smjernice i znanja oko ovih praksi. Na to bih dodao i sve one prakse koje proizlaze iz Kulture u centru – odnosno baza znanja i modeli razvoja centara koje sada pokušavamo okupiti i usmjeriti u neki novi zakonodavni okvir. Tako je došlo do ideje da se izradi ovaj Kodeks dobrih praksi svih ovih platformi, gradova i mjesta koji bi mogao poslužiti donositeljima odluka, odnosno civilnim i javnim akterima da uspostave civilno-javna partnerstva. Ovaj Kodeks je nešto poput vodiča ili priručnika za te upravljačke procese i odnose između civilne i javne strane, kazao je Šavor.
Mrakovčić se zahvalila Šavoru na uvodu koji je bio dobar presjek svega što se u tom periodu događalo.
– To su zapravo bili sitni džepovi otpora kroz kulturni sustav koji se dešavao proteklih godina. Radi se o uspostavljanju sudioničkog upravljanja kulturnom infrastrukturom, oformljavanju različitih platformi, odnosno saveza udruga koji su nastupali kao civilni akteri. Prije čitanja i komentiranja Kodeksa htjela bih još samo istaknuti radnu skupinu koju je Domagoj spomenuo u kojoj smo zajedno radili i čijem su radu sudjelovali. Uz nas su tu bili i Mirela Travar, predsjednica Operacije grad i Mreže društveno-kulturnih centara, Davor Mišković, stručnjak za područje kulturne politike, kulturni radnik iz Rijeke i voditelj udruge Drugo more i Duje Prkut, stručnjak za anti-korupciju i transparentnost. Ovaj posljednji je posebno važan segment za kojeg smo mislili da je nužno uključiti u ovakav dokument. Tu temu transparentnosti, očuvanja javnog interesa i upravljanja sukobom interesa htjeli smo provući kroz cijeli dokument da bio on zaista bio Kodeks dobre prakse, pojasnila je Mrakovčić.
Tekst kodeksa i primjeri iz prakse
Nakon predstavljanja Kodeksa kojeg možete pronaći na ovoj poveznici: Kodeks dobre prakse, uslijedila je rasprava, a prvo pitanje postavila je Irena Boljunčić iz udruge Čarobnjakov šešir:
– S obzirom na situaciju na terenu, da se u manjim sredinama ovaj civilni dio priče mijenja – odnosno da ima rastuće i padajuće momente što je vezano uz uobičajeni funkcioniranje udruga – da li ste negdje predvidjeli što bi civilni sektor trebao učiniti da osigura stabilnost?
Šavor je odgovorio da su prepoznali te dinamike u platformama , savezima i mrežama.
– Načelno su mreže osnovane s tim ciljem da okupljaju jedan dio scene – unutar saveza i mreža mogu biti organizacije iz kulture, okolišne organizacije itd. tako da se na taj način pokušava osigurati nekakva stabilnost civilnih aktera. Istaknuo bih još da svi ovi modeli variraju pa se može uzeti u obzir da će trenutni model za pet godina biti neadekvatan baš zbog tih varijacija. Tako da u slučaju rasta kapaciteta model može preći u višu instancu kao što je osnivanje ustanove. Kroz kodeks je vidljivo da je sve to dosta fluidno te da se kroz spomenute oblike mogu različiti segmenti prilagođavati prema kapacitetima koji postoje. Na ovo je pitanje teško odgovoriti jer se trenutno i dešavaju usponi i padovi unutar platformi, ali se i dalje ti modeli provode i mogu funkcionirati jer su uspostavljeni na način koji im osigurava stabilnost. Ako i dođe do promjene zaposlenika i aktera na lokalnoj razini čini mi se da postoji neka zona sigurnosti te da se neće dogoditi da sve propadne, već da je samo potrebna neka prilagodba kako bi sve te prakse funkcionirale, kazao je Šavor.
Na to se nadovezao Marino Jurcan iz udruge Metamedij i platforme Mi plus:
– Kada su se u prošlom razdoblju pojavili DKC-ovi i kada je taj hype oko participativnih modela upravljanja bio motiviran i europskim fondovima – u Istri se pokrenulo čak četiri takva projekta. Danas su prisutni predstavnici tri takva projekta – o Rojcu ćemo pričati kasnije, ali tu su s nama i Noel Mirković iz Labin Art Expressa i DKC-a Lamparna i Sandi Drandić iz Općine Bale. Udruga Metamedij je sudjelovala u sva tri ta projekta kao partner pa smo i sami upoznati s tim zanimljivim tijekom događaja. I dalje smo u kontaktu i procesu osnivanja pa me zanimalo da nam oni kažu kakva su njihova iskustva te da li je ovaj Kodeks primjenjiv na takva mjesta, predložio je Jurcan.
Noel Mirković je kazao da je Kodeks definitivno primjenjiv u DKC-u Lamparna.
– Dio tih praksi provodimo već godinu dana i pokazalo se da su od svih udruga u Labinu samo dvije kapacitirane za provođenje takvog projekta, a to je osnovni problem. Kao rješenje nameće nam se da u javno partnerstvo uđemo s Pučkim otvorenim učilištem, a ne s gradom Labinom. POU u Labinu pokriva dosta prostora i aktivnosti i u principu suradnja s njime bi bio jedini model koji bi mogao funkcionirati. Dakle, problem je premostiti jaz od trenutka kada postavljate ustanovu do onog trenutka kada bi ona trebala funkcionirati na način da nisu u njoj samo POU i te dvije udruge već da ih bude desetak koliko ih je u gradu aktivno. Glavno je dakle pitanje kako potencirati taj rast i koko to provesti. Radi se o procesu koji traje već više godina, napravili smo i plan sudioničkog upravljanja za DKC Lamparnu, no ono što smo mislili da će funkcionirati prije nekoliko godina sada moramo definitivno promijeniti kako bi ta ustanova dala rezultat u toj sredini. Ono što želimo je da se prostor otvori za javnost i mlade ne na način da će dobiti prostor u kojem djelovati već naučiti kako sudjelovati u svim procesima njegovog upravljanja, kazao je Mirković.
Sandi Drandić iz Općin Bale je kazao da su s udrugom Metamedij, odnosno Mi plus platformom krenuli u jedan projekt koji im na žalost nije uspio proći na financiranju putem europskih fondova.
– Htjeli bi revitalizirati jedan objekt u našoj općini, a to je zgrada starog kina. Stvara se veliki problem u broju angažiranih osoba u cjelokupnom procesu. Pretpostavljam da je u većim sredinama to lakše, ali kao što vidimo i jedan Labin ima problema, a kamoli Bale. Najčešće se sve to svodi na želju i volju pojedinaca, kako s jedne tako i s druge strane. Našli smo zajednički jezik oko toga, no još uvijek nismo konkretizirali taj projekt zbog problema u financiranju. Dokument poput ovog Kodeksa bi i nama kao javnom tijelu sigurno pomogao u definiranju, formiranju i aktualiziranju suradnje s civilnim društvom. Mala smo sredina i jednostavno nemamo iskustava kako tu suradnju uspostaviti. Neke stvari koje su nas mučile u ovom su dokumentu već donesene kao rješenje – neću stoga reći ako, već kada budemo realizirali taj projekt, da će nam Kodeks sigurno pomoći. Ti centri, kao što je i Noel rekao, moraju biti generatori edukacije o civilnom društvu. Nije cilj da jedna udruga, platforma ili mreža samo dobije prostor za puko odrađivanje svog posla i programa već trebamo stvarati nove subjekte koji će to prepoznati i uključiti se u budućnosti u sam rad takvog centra, kazao je Drandić.
Civilno-javna partnerstva i pitanje legitimiteta
Mrakovčić je kazala da su svi ovi problemi prepoznati u Kodeksu jer, kao što je istaknula tijekom predstavljanja, nema svaka lokalna zajednica dovoljan broj zainteresiranih aktera koji bi sudjelovali u upravljanju.
– Ukoliko postoji interes javne strane za nekim tipom partnerstava s civilnom ne možemo tu stvar samo odbaciti zato što nas nema puno. Uspostava partnerstva je jedna stvar, a korištenje te infrastrukture je druga stvar. Oboje ste komentirali kako ne želite dati samo prostor za aktivnosti nego da se tu nešto i desi. Moje iskustvo i moja proučavanja ove tematike potvrđuju da moraš prvo dati prostor za aktivnosti da bi se akteri zainteresirali kako se njime upravlja i potaknuli na angažman. To je važno jer čak 40% organizacija civilnog društva u RH nema prostor za djelovanje – prostor je i dalje nasušna potreba cjelokupnog sektora. Stvari se trebaju organizirati korak po korak i ne treba očekivati previše na početku. Civilno-javno partnerstvo je dobro s ove strane demokratskog i angažiranog djelovanja građana jer daje institucionalnu stabilnost i to jedino javna strana može dati. Dva pozitivna primjera koja su proizašla iz KUC-a i koja se tiču manjih sredina su DKC Kino koji je ponovo oživio kao društveni centar u općini Sv Filip i Jakov i Fabrika 35 koju vodi udruga Platforma Hvar u Hvaru.
Mirjana Radulović iz SUR-a je navela kako su u sklopu KUC-a napravili novi nacrt upravljanja DC-om Rojc, a sadašnji model upravljanja zasniva se na Koordinaciji koja je samo savjetodavno tijelo. Jasmina Nina Kamber iz Upravnog odjela za kulturu i razvoj civilnog društva Grada Pule je kazala da se radi o tijelu kojeg aktom imenuje gradonačelnik, ima šest članova: tri predstavnika grada i tri predstavnika SUR-a.
– Ne bih rekla da je samo savjetodavno tijelo iako u praksi to tako i je. Njegova osnovna svrha je upravljanje Rojcom, donošenje zajedničkih odluka koje se onda obvezno moraju provoditi. Mislim da je tu najveći problem jer su se do sada sporo provodile, stoga se i taj model upravljanja može unaprijediti. Nadovezala bih se na pitanje Irene Boljunčić, što kada počinje opadati broj članova, konkretno u nekom savezu koji je suosnivač ustanove? Da li legitimitet nekom savezu daje broj članova ili njihova angažiranost?, pitala je Kamber.
Mrakovčić je kazala da pitanje kvantiteta ili kvaliteta možda i nije pravo pitanje što se tiče samog izbora civilnog aktera.
– S jedne strane ljude natjerati na sudjelovanje u ičemu dvosjekli je mač. Ovdje se radi o aktivizmu, neplaćenom, volonterskom radu i entuzijazmu i ne postoje strukturni preduvjeti da se ljudi time bave dugoročno i na neki stabilniji način. Čak i kada ima malo ljudi zainteresiranih za upravljanje, mislim da je ta šaka ljudi izrazito vrijedna jer postoji interes. Kao što sam prije rekla, taj interes treba razvijati i u njega se treba ulagati na različite načine, pogotovo mladih, ali i svih onih koji su već ovdje. Logično je da svih 110 udruga koje koriste prostor Rojca ne žele sudjelovati u upravljanju – to se treba razvijati, ali postoje neke potrebe koje se trebaju ispuniti, kazala je Mrakovčić uz napomenu da se radi o njenoj interpretaciji te je pozvala prisutne da se uključe u taj dio rasprave.
Irena Burba iz Zelene Istre je kazala da je po njoj bitnija kvaliteta od kvantitete, no istaknula je da postoji jedan generacijski problem.
– Mislim da bi svi voljeli pomladiti svoje udruge i na tome treba raditi, ali u slučaju Rojca se kvaliteta može vidjeti kroz vrijeme. Ako deset godina imate grupu aktivnih ljudi koji rade na poboljšanju uvjeta korištenja Rojca, na poboljšanju upravljanja, ali i na samom stanju zgrade i ukoliko vidite rezultate onda možemo reći da imaju legitimitet. Ako imamo aktivan Dnevni boravak koji je opremljen 2012. godine, europske projekte koji su ušli u zgradu, otvoren novi info-punkt, novi zajednički prostor kao što je radiona Re-Gepetto, brojna međunarodna priznanja… jasno nam je da je upravljanje i u ovom obliku doprinijelo obnovi i razvoju zgrade. To je dokaz da se može i da gradska uprava može imati povjerenje u civilni sektor koji je pokazao svoju snagu i koji je možda više prepoznat na nacionalnom i međunarodnom nivou nego na lokalnom. Stoga mislim da bi u javnosti trebali više govoriti o tome, a možda bi i grad mogao imati tu ulogu da prezentira sve što se dešava u Rojcu kao pozitivan primjer, kazala je Burba.
Marino Jurcan je dodao da su udruge uključene u zajednički rad u onoj mjeri u kojoj procjene da im je taj angažman koristan.
– U Rojcu postoji veliki broj udruga koje nemaju potrebe, kapaciteta ni vremena za sudjelovanje u zajedničkom radu. Jedini način bi bio da ih se na to obaveže, no mislim da to ne bi imalo smisla jer bi se radilo o prisili. Čini mi se da i mi pripadnici civilnog sektora, oslanjajući se na ovaj Kodeks, moramo usvojiti neke interne etičke standarde ponašanja i ophođenja. Jasno je i da se trebamo otvoriti prema mlađim generacijama jer mnogi ljudi SUR doživljavaju kao neku zatvorenu sektu, a to je imidž koji trebamo razbiti. Kodeks je odličan jer pokazuje da je bitno povjerenje između svih aktera, što je polazišna točka u uspostavi civilno-javnog partnerstva. Nisam optimist kao Irena jer kroz ovih 20 godina sve ide jako sporo. Bilo je tu različitih faza koje su uvjetovale političke promjene na čelu grada i tu valja napomenuti da je taj projekt za vrijeme mandata bivše pročelnice Kamber, bio skoro pa ostvaren. ESF projekt je na jednoj razini uspješno povezao udruge i natjerao ih na suradnju, no on je završio, promijenila se vlast i opet smo ušli u neku fazu nepovjerenja. Iskreno se nadam da ćemo to prevladati i da nećemo pasti na dno stepenica već da ćemo samo na jednoj malo posrnuti i onda nastaviti dalje. U principu mogli bi i mi biti svijetli primjer da osim Pogona u Zagrebu, i u Puli osnujemo mješovitu javno – civilnu ustanovu koja je zdrava i koja dobro funkcionira i koje predstavlja ne samo novu infrastrukturu za kulturu već i za civilno društvo. Kako bi se to ostvarilo Rojc treba ući u sve važne strateške dokumente i projekte kojima se povlače sredstva iz europskih fondova. To je bogatstvo i potencijal koji već imamo, postoji sadržaj, znanje i njegova prepoznatljivost, bitno je naravno imati i političku volju i prepoznavanje od strane donositelja odluka da se odluče da Rojc bude jedan od najvažnijih strateških projekata u Puli, kazao je Jurcan.
Sudionički modeli, zajednički prostori i angažman
Sadašnja pročelnica Emina Popović Sterpin je kazala da je tek mjesec i pol dana na toj funkciji te da još uvijek proučava situaciju sa svih strana.
– Bila sam prisutna u radu Koordinacije u par navrata, i pratim komunikaciju te nisam stekla dojam da je to samo savjetodavno tijelo. Mi svi zajedno odlučujemo o najbitnijim stvarima koje se dešavaju u Rojcu. Mislim da se odluke Koordinacije provode i poštuju, kazala je Popović Sterpin.
Radulović se nadovezala i kazala da je Koordinacija sjajan način upravljanja do trenutka do kojeg sve strane poštuju ono što se dogovorilo.
– No to nije uvijek tako i neke su se stvari ovog ljeta događale mimo Koordinacije. Dok postoji dobra volja to može funkcionirati. Nadovezala bih se na Marina i Irenu koji su govorili o povjerenju jer mislim da smo dokazali tu našu želju, volju i sposobnost da sudjelujemo u ovakvim procesima. Unutar projekta Kultura u centru koji je završio 2020. godine napravljen je info-punkt kojim mi i dalje upravljamo i on je danas takav zahvaljujući SUR-u. Bez obzira na naše projektno financiranje i na ograničenost sredstava mi se i dalje trudimo biti održivi. I na nekim malim stvarima pokušavamo pokazati da razumijemo potrebe ove zgrade.
Dušica Radojčić je kao članica Koordinacije istaknula da je prostor zaista pretpostavka za razvoj.
– U Rojcu je u početku prostora bilo u izobilju, a sada slobodnog prostora gotovo pa i nema. Novim ćemo ugovorima, a to je i moj prijedlog, osigurati još zajedničkih prostora. Dnevni boravak u kojem se sada nalazimo otvoren je i ljudima izvan Rojca. Jedni kriterij za korištenje je da je neprofitno. Sada imamo i Radionu Re-Gepetto koja je također zajednički prostor koji je otvoren svima na korištenje. Međutim, s obzirom da smo govorili o toj krhkosti civilnog društva valja naglasiti da ono ovisi o projektnom financiranju te može biti uspješno ili neuspješno i uvijek smo na žici s tim sredstvima. Rojc ima ogromne potencijale koji nisu iskorišteni u cijelosti, no mi koji smo ovdje jako dugo, zadovoljni smo u što se on pretvorio. Pitanje je zapravo da li Koordinacija kao model upravljanja zadovoljava sve mogućnosti koje Rojc može imati u budućnosti? Ako se otvori još javnih prostora njih i dalje treba voditi i održavati, pa se ne radi samo za sebe i svoju udrugu nego se zapravo radi za cijeli grad. U tom kontekstu mislim da bi Koordinaciju trebalo poboljšati jer to jednostavno nije taj alat. Koordinacija je osnovana 2008. godine i imala je strašno puno problema na početku, ali to se konstantno poboljšavalo. Došli smo na razinu na kojoj se odluke donesene u Koordinaciji i izvršavaju što nije bio slučaj u prvoj polovici njenog djelovanja. Problem je što se Koordinacija može vrlo lako staviti sa strane jer je sve pitanje dobre volje i ne postoji obveza izvršavanja odluka tog tijela. Koordinacija je tijelo koje upravlja zgradom i nema zadatak da strateški promišlja razvoj i ta zadaća na kraju ostaje na Savezu udruga Rojca, kazala je Radojčić.
Boljunčić se nadovezala na pitanje legitimiteta u sudioničkim modelima.
– Moje prijašnje pitanje o stabilnosti civilnog sektora nije se odnosilo na Rojc već na jedan manji grad u kojem sada radim i u kojem ima mali broj udruga. Što se legitimiteta tiče, a ovo se odnosi i na Rojc, ako postoji model uključivanja da u bilo kojem trenutku netko može ući u taj savez udruga do tada je on legitiman. Zato sam ustvari pitala postoje li neke preporuke o mogućim načinima uključivanja. Kada smo radili zadnji plan upravljanja postavili smo si pitanje što sa onim udrugama koje se ne žele uključiti u SUR? Predvidjeli smo stoga forum koji bi se održavao jednom godišnje na kojem bi sudjelovale sve udruge koje djeluju u Rojcu i dale svoje preporuke za napredak Društvenog centra. To bi bile upute SUR-u od strane udruga koje nisu članice, kazala je Boljunčić.
Kamber je dodala da je s pitanjem legitimiteta željela istaknuti da je angažman važniji od broja aktera u civilnom sektoru. Burba se nadovezala prisjetivši prisutne da je prilikom osnivanja Saveza i među udrugama bilo jako puno nepovjerenja.
– Civilni sektor je vrlo širok, a čine ga i udruge koje se bave isključivo svojim korisnicima te se ne bave ovim temama o kojima smo da sada pričali. Čini mi se ipak da se kasnije to povjerenje steklo jer su svi bili zadovoljni sa svim poboljšanjima u sklopu zgrade. Povijest Rojca je zaista duga i sudjelovanje nije nikad jednostavno, puno je tu truda, angažmana i komunikacije pa i učenja kroz sami proces.
Radulović je dodala da i nju muči pitanje legitimiteta.
– SUR jako dobro surađuje s 85% udruga iz Rojcu, ne nagovaramo ih da nam se priključe već želimo da primjerom dobre prakse pokažemo tko smo i što smo. Ljudima koji su uključeni u SUR-u i u Rojcu općenito je zaista stalo da taj Društveni centar dobije ulogu koju treba dobiti, kazala je Radulović.
Pročelnica Popović Sterpin je kazala da do nje dolaze upiti udruga koje žele sudjelovati u upravljanju Rojca, no ne žele se uključiti u SUR. Radi se o udrugama koje bi isto htjele imati pravo glasa, ali da im se ono ne ograničava uključivanjem u SUR. Burba je na to kazala da je ta mogućnost uvijek postojala te da su ostale udruge u Rojcu, tijekom tih 20 godina, mogle pokrenuti neku svoju inicijativu za što je potrebno puno vremena, truda, volonterskog angažmana i energije.
